Josip Broz rođen je 1892. godine, 7. svibnja, u siromašnoj seljačkoj obitelji u Hrvatskom zagorju, točnije u Kumrovcu, kao sedmo od petnaestoro (preživjelo je samo sedmoro) djece Franje i Marije Broz (rođene Javeršek, iz sela Podsrede s druge strane Sutle - danas Republika Slovenija). Brozova majka potjecala je iz nešto imućnije obitelji (s 14 djece) u kojoj je bila najstarije dijete. U brak je stupila 31. siječnja 1881. godine sa 16 godina, a Brozovom ocu bilo je tada 24 godine. Stjecajem okolnosti umjesto 7. svibnja kao dan Brozovog rođenja ostat će upisan 25. svibnja. Naime, mijenjajući imena na ilegalnim dokumentima upisivao je i razne datume rođenja. U vrijeme kada je služio austro-ugarsku vojsku u njegove dokumente upisan je kao datum rođenja 25. svibnja 1892. godine pa se kasnije ovaj datum javlja i u drugim službenim dokumentima. No, 7. svibnja upisan je u Brozovu krštenicu i matične knjige knjige općine Tuhelj pod koju je u to doba potpadao i Kumrovec.

Postoje dva izvora o porijeklu Brozovih. Prema predanju Brozovi su došli s bosansko-dalmatinske granice bježeći pred Turcima. Drugi izvor upućuje na to da Brozovi potječu iz okolice Pazina u Istri. Prvi pisani dokument u kojem se spominje prezime Broz u Hrvatskom Zagorju potječe iz 1554. godine. Tu je zapisano da je Ambrozij Broz bio nastanjen u selu Volovje kao slobodnjak grofa Petra Erdödija. Početkom 1990.-ih u novinama se mogao naći podatak da su Brozovi porijeklom iz Češke. Još jedna zanimljivost: također početkom 1990.-ih u moglo se čitati u novinama kako Josip Broz ustvari nije Josip Broz već da je umro za vrijeme svog boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti podmetnuli kao svog vođu Komunističke partije Jugoslavije. Navodno ga nakon posjeta Kumrovcu poslije 2. svjetskog rata neki njegovi rođaci nisu prepoznali, čak navodno pravi Tito na jednoj ruci nije imao mali prst. Kako bilo, po završetku osnovne škole u Sisku je izučio bravarski zanat (1907.-1910.). U listopadu 1890. godine s 18 godina postao je član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. U vrijeme dok je radio u Kamniku bio je i član organizacije Sokol. Radio je u Zagrebu kao metalski radnik (1910.-1911.), potom u tvornicama u Kamniku (Slovenija), Čenkvu (bivša Čehoslovačka) i Bečkom Novom Mjestu (Austrija) u periodu od 1911. do 1913. godine. U Bečkom Novom Mjestu radio je kao probni vozač u tvornici automobila Daimler. Godine 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Za vrijeme odsluženja vojnog roka pohađa dočasnički tečaj i dobiva čin vodnika. Prvi svjetski rat zatekao ga je kao vodnika 25. hrvatskog puka. Kratko vrijeme 1914. za vrijeme puta na bojišnicu zatvoren je u Petrovaradinskoj tvrđavi zbog optužbe da je propagator antimilitarizma.

Na ruskoj bojišnici, u području Karpata, pri jednom napadu Kozačko-čečenske konjičke divizije 4. travnja 1915. biva teško ranjen i zarobljen. U samostanskoj bolnici kao ratni zarobljenik proveo je 13 mjeseci (u mjestu Svjažsk na obali Volge). U svibnju 1916. ozdravio je i tada je upućen u mjesto Alatir na rijeci Sumi gdje su se prikupljali dobrovoljci iz južnoslavenskih krajeva za rat. Broz je odbio ponovo ići u rat tvrdeći kako je Dobrovoljački korpus oruđe velikosrpske politike, a s još 70 vojnika odbio je prisegnuti srpskom kralju. Stoga je poslan u zarobljenički logor u mjesto Ardatov. Odatle je upućen u obližnje selo Kalasjevo gdje je radio u seoskom mlinu. U selu je ostao do ljeta 1916. kada je s grupom ostalih ratnih zarobljenika prebačen na Ural u mjesto Kungur. Tu je upoznao ciljeve ruskog radničkog pokreta i radio na izgradnji željezničke pruge. Poslije Februarske revolucije 1917. bježi iz logora u Petrograd gdje sudjeluje u srpanjskim prosvjedima zbog čega je zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu i upućen u Sibir. Na putu bježi u Omsk te se uključuje u Internacionalnu crvenu gardu i Boljševičku partiju kako bi sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji. U Hrvatsku (Zagreb) vraća se 1920. kada postaje član KPJ (Komunističke Partije Jugoslavije). Nakon zabrane KPJ otišao je u Veliko Trojstvo i zaposlio se u mlinu kao strojar. Godine 1923. postao je član Okružnog komiteta KPJ za Bjelovar. U rujnu 1925. radi u Kraljevici u brodogradilištu, ali zbog sudjelovanja u štrajku biva otpušten. Kasnije radi u Smederevskoj Palanci sve do ožujka 1927. kada biva otpušten i vraća se u Zagreb. U Zagrebu postaje sekretar Saveza kožarsko-prerađivačkih radnika. Član MK KPJ za Zagreb postaje 1927. U međuvremenu dva puta je uhićen i suđen (na 7, pa na 5 mjeseci zatvora). Za sekretara MK KPJ za Zagreb izabran je na VIII. partijskoj konferenciji kada se suprostavlja frakcijskim borbama unutar stranke. Uhićen je u kolovozu 1928. i u rujnu iste godine izveden pred sud i u tzv. Bombaškoj aferi osuđen je na 5 godina robije koje je izdržavao u Lepoglavi i Mariboru.

Po izlasku s robije u ožujku 1934. radi ilegalno u Zagrebu kao član pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku. Tada uzima ilegalno ime Tito koje je zadržao (prije toga koristio je razna ilegalna imena, npr. Valter, Stari itd.). U srpnju 1934. kooptiran je u CK KPJ (Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije) u Beču. Na IV. zemaljskoj konferenciji 1934. izabran je za člana CK, a zatim i Politbiroa. Početkom 1935. kao predstavnik KPJ odlazi u Moskvu na rad u Kominternu. Sudjelovao je u radu VII. kongresa Komunističke Internacionale 1935. kao sekretar delegacije KPJ, a bio je i predavač je na Međunarodnoj lenjinističkoj školi. Krajem 1937. postao je generalni sekretar KPJ. U ustanku 1941. CK KPJ imenovao ga je zapovjednikom Glavnog, kasnije Vrhovnog, štaba NOVJ. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine dodjeljen mu je čin maršala Jugoslavije. Istovremeno je izabran za predsjednika Nacionalnog komiteta. U ožujku 1945. bio je predsjednik Privremene vlade DFJ. Poslije prvih izbora u studenome 1945. godine i donošenja novog ustava u komunističkoj Jugoslaviji dobio je mandat za sastav jugoslavenske vlade. Jedan je od tvoraca politike nesvrstanosti. Tri godine nakon završetka rata - 1948. rasikuno je s realsocijalizmom. No, taj raskid je uzrokovao utemeljenje zloglasnog zatvora na Golom otoku gdje su na odsluženje kazne slani svi oni koji se nisu usprotivili rezoluciji Informbiroa. Načini kažnjavanja osuđenika na Golom otoku bili su posve nečovječni, o tome možete više saznati iz knjige Slavka Ćuruvije: Ibeovac - ja, Vlado Dapčević. Godine 1953. izabran je za prvog predsjednika republike. Donošenjem novog ustava 1974. godine izabran je za predsjednika SFRJ bez ograničenja trajanja mandata, a na X. kongresu SKJ za predsjednika SKJ bez trajanja mandata. Preminuo je 2. svibnja 1980. godine u Ljubljani, (u 88-oj godini života). Pokopan je po vlastitoj želji u Beogradu u Kući cvijeća. Po izboru britanskog časopisa Time izabran je među 100 ljudi koji su obilježili 20. stoljeće, a list La Panorama uvrstio ga je u popis 1000 osoba koje su stvarale 20. stoljeće. Pored Tita na popisu se nalazi samo još jedan Hrvat (Bračanin, isusovački pedagog) - Ivan Ilić.

I pred kraj koja riječ o Titovoj najvećoj ljubavi - Davorjanki Paunović. Davorjanka Paunović (sestrična Vere Miletić, majke Mirjane Marković) rođena je 1921. godine, završila gimnaziju u Požarevcu, te otišla u Beograd na studij francuskog na Filozofskom fakultetu. Kretala se u komunističkim krugovima, obavljala povjerljive partijske zadatke, pa je tako u svibnju 1941. godine upoznala generalnog sekretara KP Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Njoj je tada bilo 20, a Titu 49 godina. On je tek stigao iz Zagreba gdje mu je, 23. svibnja 1941. godine, njegova nevjenčana supruga Herta Haas rodila sina Aleksandra Mišu. Davorjanka Paunović postala je najprije Titova tajnica i kurir, osoba posebnog povjerenja, a potom i njegova ljubavnica i najveća ljubav njegova života. U ratu je bila stalno pokraj Tita, imala je ratni nadimak Zdenka. Prošla je zajedno s njim cijeli njegov ratni put, sudjelovala u dugim marševima, što je bilo teško za njeno zdravlje - bila je plućni bolesnik - pa je stoga bila nervno vrlo labilna. Svađala se s Titovim najbližim suradnicima, izazivala incidente, no, Tito ju je stalno branio, govoreći da ništa ne može jer je voli. S Titom je dočekala kraj rata, ali je tuberkuloza uznapredovala, pa je Davorjanka Paunović umrla 1. svibnja 1945. godine, a Tito ju je dao pokopati. Ali ne na nekom groblju, nego usred vrta svoje službene rezidencije u najotmjenijem dijelu Beograda, na Dedinju. Ito zato kako bi mogao stalno obilaziti njen grob. Njegovi ratni drugovi znali su, naravno, za tu njihovu vezu, ali je ona za širu jugoslavensku javnost ostala tajnom sve dok je nije objelodanio povjesničar Vladimir Dedijer 1981. godine.

Nazad