Sukob Brankovića i Lazarevića

Nakon Vukovog zarobljavanja nastali su crni dani za njegovu porodicu. Najveći deo zemalja Brankovića dobila je porodica Lazarevića, a najviše zbog izuzetnih usluga koje je Stefan Lazarević pružio sultanu Bajazitu: "pa je on oduzeo zemlju Vuku Brankoviću i predao je njegovim šuracima, sinovima kneza Lazara, rušeći ujedno gradove i tvrđave koje je Vuk držao u Raškoj. Njegovoj pak ženi Mari i njegovim sinovima, tj. Grguru, Đurđu i Lazaru, bilo je odvojeno toliko zemlje da su mogli nekako živeti" (Mavro Orbin). Sasvim razumljivo da je to izazvalo mržnju između ove dve porodice, a ovaj potez Lazarevića prema Brankovićima ne može se ni na koji način opravdati. Osiromašeni i razbaštinjeni Brankovići sada su bili u potpunosti potčinjeni Lazarevićima i Turcima. Ipak nisu se predavali i uporno su uz pomoć zlata koje je Vuk Branković još ranije sklonio u Dubrovnik pokušavali da na turskom dvoru za sebe izbore povrat barem dela onih zemalja koje je uživao njihov otac. Uz verovatnu pomoć mita u toj svojoj nameri oni su delimično i uspeli tako da početkom 1402. godine Bajazit im vraća jedan deo zemalja. Za uzvrat, oni mu se obavezuju na vazalstvo, a najvažnija obaveza je bila da Bajazitu u vojnim pohodima dovode pomoćne vojne odrede. "Kad je njegova žena Mara povratila njegovu državu (kako je rečeno), počela je da šalje svoje sinove s vojskom u službu Turčinu, zadržavajući uvek kod sebe najmlađeg radi upravljanja državom" (Mavro Orbin).

Veoma brzo im se ukazala prilika da Turcima pokažu svoju poslušnost i u leto 1402. godine oni pomažu Turke u velikoj i sudbonosnoj bici kod Angore. Tu, kod Angore, sudarili su se dva moćna vladara, turski Bajazit i mongolski Timur Lenka. U turskoj vojsci bili su odredi kneza Stefana Lazarevića i odredi koje su doveli Grgur i Đurađ Branković. Turci su bili razbijeni u potpunosti, a Bajazit zarobljen.

Nakon bitke srpski odredi su se iz Male Azije postepeno prebacivali u Evropu. Odredište i Lazarevića i Brankovića je bilo isto: Carigrad. U taj grad je prvi stigao knez Stefan Lazarević sa bratom Vukom, dok se Đurađ Branković zadržao budući da je morao da oslobađa iz zarobljeništva svoga brata Grgura koje su Mongoli zarobili nakon bitke: "posle Bajazitova poraza svi pobegoše u Carigrad, izuzev Grgura, koga su Tatari bili zarobili, ali se posle otkupio" (Mavro Orbin). Knez Stefan Lazarević je nakon bitke kod Angore jasno video da će sav onaj sistem vazala koje je Bajazit stvorio, odmah raspasti i da će većina pokušati da se oslobodi turskog jarma. Osim toga bilo je sasvim izvesno i da će sada početi međusobna borba Bajazitovih sinova za sultanski presto. Sjajan doček u Carigradu mu je takva razmišljanja samo potvrdio, a titula despota koju je dobio od cara Jovana sigurno mu je prijala sujeti. Tek kasnije će uvideti da mu ta titula, izuzev nekog prestiža, u suštini ništa opipljivije ne donosi. "Tada dobi i despotsko dostojanstvo od blagočastivoga cara Jovana" (Konstantin Filozof). Osim svega toga despot se verio za Jelenu, ćerku Frančeska II Gatiluzija koji je bio gospodar Lezbosa.

Dok se sve to dešavalo u Carigrad je iznenada stigao i Đurađ Branković, a moguće da je sa njime bio i brat Grgur (naravno pod uslovom da je u to vreme već uspeo da se izbavi iz zarobljeništva, što nije sigurno). Iako ni Đurađ nije bio naivan mora da se silno iznenadio kada je video šta je knez Stefan Lazarević za tako kratko vreme uspeo da uradi. Od nekada najagilnijeg turskog vazala postao je odjednom njihov protivnik, a osim toga dobio je titulu despota i vizantijsku princezu za ženu. Moguće da je Đurađ očekivao da će nakon Bajazitove propasti pod Angorom sada uspeti da se u potpunosti istrgne ispod njihove vlast, ali i ispod vlasti koju su u Srbiji tada nad njima vršili pripadnici porodice Lazarević. No, sada je to sve padalo u vodu. Knez Stefan je opet uspeo da se nametne kao vođa, ovaj put na zapadnim dvorovima, što Đurađu tada sigurno nikako nije odgovaralo. Ovaj put su Lazarevići naginjali udruženoj hrišćanskoj borbi protiv Turaka, dok je Đurađ želeo da ostane uz Turke. Sada je kod njega došao do izražaja sebični momenat, dok je knez Stefan ipak bio dalekovidiji. Među njima je sigurno došlo do nekakvih rasprava, a onda i do svađe. Đurađ je naginjao Turcima dok je despot Stefan sada imao novi politički pravac koji Brankovići nisu želeli da slede.

Sve to je sada očigledno samo uvod u nove sukobe, ovaj put otvoreno oružane, a prednost će imati onaj koji prvi dođe u Srbiju i za sebe pridobije što više pristalica. Želeći da Đurađa spreči da se vrati u Srbiju prije njega, despot Stefan je uspeo da nagovori Vizantince da Đurađa pod nekom optužbom bace u tamnicu. "Dok su se oni, nalazili u Carigradu, Đurađ Branković je na zahtev svojih ujaka Stefana i Vuka bio bačen u tamnicu, jer su oni međusobno bili neprijatelji" (Mavro Orbin).

Iako je dobio početnu prednost, despot Stefan je nije uspeo da iskoristi jer je želeo da upozna svoju buduću ženu koja se nalazila na Lezbosu. Na ovom čarobnom ostrvu zadržao se taman toliko koliko je bilo potrebno Đurđu Brankoviću da se oslobodi iz tamnice i da požuri kod novog sultana Sulejmana. Uvek oprezni despot se očigledno nije nadao da će Đurađ uspeti da se tako brzo oslobodi zatočeništva tim više što je ostavio jednog svog "poverljivog" čoveka da ga čuva. Međutim uz neko obećanje Đurađ je uspeo da tog "poverljivog" vlastelina ubedi da ga ovaj pusti na slobodu. "Despot ga je tamo bio poverio nekom svom vlastelinu koji ga je, privučen, možda, kakvim velikim obećanjem, oslobodio, pronašavši ključeve tamnice" (Mavro Orbin).

Odmah nakon bekstva iz tamnice Đurađ se uputio ka sultanu Sulejmanu koji je vladao evropskim delom turske države. Čim je čuo za odmetanje despota Stefana, sultan Sulejman je veoma lepo dočekao Đurđa i već postojećim Đurđevim odredima pridružio svoje. "Kad je Đurađ došao turskom caru, ovaj ga je lepo primio i odmah mu dao da obuče svoje vladarsko odelo, te ga darovao mnogim lepim stvarima. Između ostalog darovao mu svoje oružje u znak velike ljubavi i poverenja koje je imao u njega. Zatim mu je dao svoju vojsku, čijim je jednim delom komandovao Đurađ, a drugim turski zapovednici" (Mavro Orbin). Plan je bio da se Lazarevići istisnu iz Srbije, a da se na njihovo mesto, ali samo kao turski vazali, uspostave Brankovići. Uskoro su tako sakupljene snage zakrčile despotu sve ulaze u Srbiju. Čim je to dočuo, despot je krenuo sa Lezbosa i došao kod svoga zeta Đurđa Stracimirovića Balšića, gospodara Zete. Od njega je dobio nešto vojske, a uspeo je da dojavi i majci, kneginji Milici, da i ona sakuplja vojsku. Istovremeno i Mara Branković je takođe sakupljala vojne snage ne bi li pomogla svojim sinovima. Sablažnjivi sukob dve najveće plemićke porodice u Srbiji ulazio je u svoju tragičnu fazu.

Sudar dveju vojski desio se na Kosovu dana 21. novembra 1402. godine. Despot Stefan je svoju vojsku podelio na dva dela, jednim je upravljao on, a drugim delom njegov brat Vuk. Njegov deo vojske se sudario sa Turcima i strašno ih razbio, dok je ona vojska koju je vodio njegov brat Vuk imala bitku sa Đurđevom vojskom i tu bila poražena. "A mlađi brat njegov pođe da udari na svoga nećaka (Đurđa Brankovića), koga (Vuka) hrišćanska vojska razbivši gonjaše" (Konstantin Filozof). Već u ovim bitkama Đurađ Branković se iskazao kao sposoban vojskovođa i čovek sa velikim posebnim kvalitetom. Moguće da je baš to i bio razlog zbog čega mu Turci i pored svega nisu mnogo verovali, pa je sultan zadužio da jedan vojskovođa posebno motri na njega. "A sa Đurđem, nećakom njegovim, koji je posle bio despot svoj srpskoj zemlji, beše i neki ismailjćanski veliki vojskovođa radi nadziravanja njegove (Đurđeve) vernosti caru" (Konstantin Filozof). Baš taj poraz Vukovih snaga imao je kasnijih bitnih posledica. Najpre u tome da despot nije mogao da svoju pobedu iskoristi u potpunosti nego se do kraja morao povući pred Đurđem u utvrđeno Novo Brdo. "Stefan se zbog toga veoma prestrašio i smesta skrenuo prema Novom Brdu, a odatle produžio u svoju zemlju, ..." (Mavro Orbin). Kasnije se zbog poraza u bici sa Đurđem despot veoma naljutio na svoga brata Vuka i nakon teških primedbi na svoj račun, uvređeni Vuk Lazarević je napustio brata i otišao Turcima.

Sada je rat između dve porodice besneo, a najveću cenu je plaćalo stanovništvo jer su razulareni vojnici jedne i druge strane palili i uništavali sve ono čega su se mogli domoći. Inicijativu je u samome početku imao Đurađ: "čiji mu je veliki deo Đurađ zauzeo posle kratkog vremena", ali je veoma brzo uspeo despot da uz pomoć ugarskih odreda vrati Brankovićima milo za drago. "Ali ni despot, sa svoje strane, nije propustio da mu se za to delimično ne osveti. Ušavši, naime, s Ugrima u Đurđevu zemlju, teško je opustoši. I tako je Raška za neko vreme bila izložena mnogim razaranjima" (Mavro Orbin).

Tokom 1403. ili 1404. godine despot Stefan je ušao i u vazalne odnose sa ugarskim kraljem Žigmundom čime je još više ojačavao svoj položaj u Srbiji jer je dobio Mačvu, Beograd, Golubac i još neka imanja po Ugarskoj. Videvši da je prisutnost Turaka na Balkanu realnost sa kojom mora živeti despot je tokom 1404. godine uspeo da se izmiri i sa sultanom Sulejmanom. To je automatski značilo i prekid sukoba sa Brankovićima, ali gorak ukus zavade između dve porodice je ostao i nadalje. Ipak, despot je uživao poseban položaj kod Turaka i nije im bio vazal u onom klasičnom smislu.

Za to vreme, Brankovići su i nadalje bili turski vazali i bili u potpunosti zavisni od sultanovog raspoloženja. Vazalne obaveze su izvršavali na vreme, ali sve to je bilo povezano i sa mnogim poniženjima. Izgleda da je posebno bila teška obaveza odlaženja na dvor sultanu i koja je zapravo značila priznavanje turske vlasti, a osim stalnog poniženja ona je bila skopčana i sa posebnim opasnostima. Nikada Mara Branković nije mogla biti sigurna da li će joj se sinovi vratiti živi iz takvih poseta sultanu. Tako je 1406. godine mogla da vidi kako se iz redovne posete sultanu vratio samo Đurađ dok je Grgur ostao. Šta je bio razlog njegovog zadržavanja, ne zna se, ali verovatno da je trebao da posluži kao talac. Sultan je ili posumnjao u vernost porodice Branković ili su bile u pitanju neke spletke Lazarevića. Kako je Grgur bio najstariji među muškim članovima porodice Branković to se on smatrao i starešinom ove porodice. To je i bio razlog zašto je baš on zadržan kod sultana. Nesporazumi sa Turcima su veoma brzo izglađeni tako da se Grgur uskoro mogao vratiti u Srbiju. Međutim, ovo talaštvo, ma koliko bilo kratko ostavilo je na njega veoma težak utisak i to je bio razlog zašto se nedugo potom zamonašio.

Odnosi između Brankovića i Lazarevića se nisu ni u kom pogledu smirili, ali otvorenih sukoba nije bilo sve do 1408. godine kada je u kući Lazarevića došlo do razdora. Nezadovoljan time što despot Stefan postepeno uzima vlast u svoje ruke, a želeći da i sam dobije udela u vlasti pobunio se Vuk Lazarević. Uz pomoć Turaka udario je Vuk na despota, a Brankovići su mu se pridružili. "Zbog toga je Vuk, dobivši od Turčina vojsku od oko trideset hiljada boraca pod zapovedništvom Avranoza, u pratnji Đurđa Vukovića došao u Rašku, meseca marta 1409. godine i punih šest meseci ostao u Raškoj, pustošeći i pleneći ona mesta koja mu se nisu htela predati" (Mavro Orbin). Koliko je ovo ratovanje na strani bilo volja Brankovića, a koliko samo vršenje vazalnih obaveza prema Turcima ostaje da se razmišlja. Ipak, bez obzira na sve ne može se oteti utisku da su se oni na taj način pomalo i svetili despotu za sva ona poniženja i poraze koje su u prošlim godinama imali od njega.

Slabiji od svojih napadača despot je veoma brzo morao da se povuče u utvrđeni Beograd i da do kraja pristane na one uslove koje je Vuk postavio. Srbija je podeljena tako da je južni deo držao Vuk, dok je severni deo sa Beogradom ostao despotu. Sada je sultan imao u Srbiji dva vazala i to Vuka Lazarevića i kuću Brankovića. "Otada brat njegov Vuk sa odeljenom mu oblašću i blagorodnima koji su s njime služaše Sulejmanu sa sestrićima svojima; i oni su takođe držali otačasku svoju zemlju. A despot se preseli u odeljeni mu deo" (Konstantin Filozof).

No, ti su se vazali pokazali kao veoma nesigurni kada je tokom 1410. godine iz Male Azije sa vojskom u Evropu prešao još jedan Bajazitov sin, rođeni brat sultana Sulejmana, koji se zvao Musa. Sada se borba za mesto sultana, koja se do toga momenta vodila uglavnom u Maloj Aziji, naglo prenela i u Evropu. Musa je veoma brzo i spretno uspeo da na svoju stranu privuče mnoštvo Sulejmanovih vazala. Među njima je svakako najkrupniji i najznačajniji bio despot Stefan Lazarević koji Sulejmanu nije mogao zaboraviti sve one pakosti koje je od njega trpeo, a naročito to što je oružano pomagao Vuka. Iznenađuje to što su na Musinu stranu bez razmišljanja prešli Vuk Lazarević i Brankovići, tim više što su oni (naročito Vuk) Sulejmanu dugovali mnogo toga. Jedino logično objašnjenje bi bilo u njihovom pokušaju da su želeli da za sebe obezbede nezavisnost, odnosno želeli su da se otresu vazalnih obaveza naivno misleći da će im to Musa, kao novi sultan, dopustiti.

Da je Musa grubijan i veoma nepouzdan u svojim obećanjima mogli su uveriti veoma brzo. Stoga ne iznenađuje to što je, uvek do tada prevrtljiv, Vuk Lazarević otpočeo da kontaktira sa sultanom Sulejmanom želeći da se vrati u njegov tabor. Na neki način je Musa to otkrio i odmah poželeo da likvidira Vuka, međutim intervencija despota Stefana ga je u tome zaustavila. Čuvši šta se dešava, preplašen, Vuk nije oklevao da iz Musinog tabora što prije prebegne kod Sulejmana, a uskoro su ga sledili i Brankovići kojima je, moguće, pretila ista opasnost kao i Vuku.

Uskoro je između dvojice pretendenata za sultanski presto, Muse i Sulejmana, kod Carigrada dana 15. juna 1410. godine došlo do bitke. Musina vojska je raspršena, ali on sam je uspeo da umakne. Despot Stefan se veoma dobro borio na Musinoj strani, ali poraz je bio neizbežan. Kao i nakon Nikopoljske bitke (1396.) despot Stefan je svratio u Carigrad gde je opet srdačno primljen. Za to vreme, pobednik pod Carigradom, sultan Sulejman je u Srbiju poslao Vuka Lazarevića i Lazara Brankovića, da preduhitre despota i da u despotovom delu Srbije, dok se on nalazi u Carigradu, preuzmu vlast. Međutim, obojica, Vuk Lazarević i Lazar Branković imali su nesreću da na svom putu nalete na ostatke Musinih jedinica i da budu od njih zarobljeni: "i saznavši da je Sulejman poslao napred pomenutoga Vuka da pretekne svoga brata (Stefana) među Srbima i da uzme zemlju, posla nekog vojvodu po imenu Aliaz, .." (Konstantin Filozof). Nakon kratkog otpora Vuk i Lazar budu zarobljeni i smesta ih odvedu kod Muse.

Iako je bio strašno ljut na Vuka Lazarevića zbog njegovog izdajstva, Musa se ipak u samome početku kolebao da li da ga likvidira. Izgleda da je mislio da će ga uspeti iskoristiti kao glasnika za pridobijanje Đurđa Brankovića koji se takođe nalazio kod Sulejmana. Međutim, takvoj njegovoj ideji suprotstavio se jedan od njegovih vojskovođa optužujući Vuka da je on isključivi krivac za poraz pod Carigradom. "A jedan od onih koji su bili sa Musom povika: Da nije ovaj pobegao u Carigrad, bitka (sa Sulejmanom) i pobeda svakako bi bila naša. Zato treba takvoga skloniti" (Konstantin Filozof). Musi je to bilo sasvim dovoljno da se razjari i da naredi da se Vuk smesta poseče. Tako je završio Vuk Lazarević, a Lazara Brankovića je čekala slična sudbina, ali nešto kasnije.

Musa je izgleda bio ubeđen da će uspeti da Đurđa Brankovića privuče na svoju stranu tako što će mu pripretiti da će mu u protivnom ubiti brata Lazara. "To je učinio u nadi da će na taj način privući na svoju stranu Lazareva brata Đurđa, koji se je tada nalazio kod Muslomana " (Mavro Orbin). Koliko je to razmišljanje bilo realno teško je reći jer Musa nije dobio priliku da svoj plan izvede do kraja. Uskoro je došlo do nove bitke između Musinih i Sulejmanovih snaga u kojoj je Musa opet bio poražen. Videvši da je poraz neizbežan Musa naredi da se za osvetu poseče i Lazar Branković (11. jul 1410. godina). "Stoga, kad se iste godine odigrala druga bitka između ova dva brata pred gradom Jedrenom, Musloman je ponovo porazio Musu, pa je ovaj naredio da se bez ikakva odlaganja odrubi glava i Lazaru, što je bilo i izvršeno" (Mavro Orbin).

Nakon bitke, dok su Sulejmanovi i Đurđevi vojnici bazali po razbojištu pljačkajući mrtve, naiđu i na Lazarev leš. "Kada je bilo posle bitke, nađoše oni, koji su mrtve pljačkali, mladića, i po svemu poznaše najblagočastivijega Lazara; i javiše ljubljenom bratu njegovu (Đurđu)" (Konstantin Filozof). Lazareva smrt je duboko potresla Đurđa, barem tako kaže biograf, mada je on po svemu sudeći tako nešto i očekivao onoga momenta kada je odbio da pređe na Musinu stranu. Svoju žalost za bratom Đurađ je ublažio na pomalo čudan, ali i divljački način, tako što je dobio dozvolu od Sulejmana da osvojeni Plovdiv spali i stanovnike pobije. "Podigavši se, Sulejman iđaše i došavši u Filipov grad, dade odobrenje bratu svome da ga zapali (zbog postupka prema Vuku), a ubice (Vukove) su u goru pobegle i na razne načine se uklonile, a neki (behu) i ubijeni" (Konstantin Filozof). Tako je u kući ostao samo Đurađ kao jedini preživeli sin Vuka Brankovića.

Rat između Muse i Sulejmana se iznenada završio februara 1411. godine kada je neoprezni Sulejman bio iznenada uhvaćen od Musinih ljudi. Neoprezan, Sulejman se strašno zapio, što su iskoristili Musini ljudi i živog ga uhvatili. Imajući omraženog Musu u rukama nisu mnogo oklevali, već ga odmah zadave: "samoga (Sulejmana) uhvatiše i udaviše i donesoše ga u Adrijanov grad. A dođe ovde i sam Musa" (Konstantin Filozof). No, to još uvek nije značilo da je bitka za presto sultana završena. Iznenada se kao novi kandidat za sultana pojavljuje Sulejmanov sin Orhan kojega je do tada čuvala Vizantija. Nakon Sulejmanove smrti ovo nesretno dete isture kao novog sultana, ali Musa ga uskoro opkoli u gradu Selimvriji.

Kako je Musa bio sada novi sultan na evropskom delu Turske države, to je Đurađ Branković sada postao njegov vazal. U okviru toga Đurađ je sada sa svojim odredima pomagao Musi pa se stoga našao i među opsađivačima Selimvrije (jesen 1411. godine). Bilo bi interesantno znati kako se odnosio prema Musi znajući da je upravo on (Musa) bio taj koji je naredio da mu se smakne brat Lazar. Što se tiče Muse, on nikako nije verovao Đurđu jer se dobro sećao njegovih ratnih podviga dok je još služio Sulejmana. Osim toga, kako je on bio taj koji je naredio da se ubije Lazar, mora da mu nije bilo ni malo prijatno biti u Đurđevoj blizini. S druge strane i odnosi sa despotom Stefanom su se počeli postepeno zatezati. Sve to je već potpuno izbezumljenom Musi davalo još veću dozu neuračunljivosti i opreza. Po svemu sudeći i samome Đurđu Brankoviću je dosadilo da neprestano ratuje za račun Turaka i da od njih doživljava stalna poniženja. Osim toga znao je da mu Musa ne veruje i da će kad-tad pokušati da ga likvidira, a on nije imao gde da odstupi jer ga je i despot progonio. "Đurađ se bojaše da ne bude gonjen sa obe strane" (Konstantin Filozof). To je bio izgleda jedan od osnovnih razloga da tajno pošalje glasnika u Srbiju svojoj majci Mari Branković i da je zamoli da stupi u kontakt sa despotom Stefanom te da postigne pomirenje. "Ranije (se) beše obratio (Đurađ) svojoj materi da se izmiri sa (despotom) Stefanom i da utvrde da žive kako priliči blagočastivima" (Konstantin Filozof).

Mara Branković je uradila onako kako je Đurađ tražio i stupila u kontakt sa despotom. Ovaj se nije mnogo razmišljao i odmah pristane na pomirenje, čak štaviše odluči da Đurđa usini. Kako despot nije imao dece to je automatski značilo da će Đurađ i njegovi potomci biti despotovi naslednici. "A despot ga primi kao otac sina mnogoželjenog " (Konstantin Filozof). Ovo je možda jedan od najboljih despotovih političkih poteza, jer uspeo je u sebi da potisne u zaborav sve one silne neprilike koje je imao od Brankovića, a posebno od Đurđa. Sa Đurđem je već bila drugačija situacija. On je bio prisiljen na pomirenje jer više nije imao kuda. Niko mu više nije verovao, a pretila je opasnost i da ga Musa ubije. Moguće da u prvom momentu kada je tražio pomirenje on i nije bio u potpunosti iskren, a da mu je ovo pomirenje trebalo da posluži samo zato da otkloni od sebe najneposredniju opasnost. Možda on nije ni verovao despotu, međutim videvši sa kakvom je usrdnošću despot prihvatio ovo pomirenje i čak ga proglasio svojim "sinom", što će reći naslednikom, Đurađ je, kao veoma častan čovek, iskreno prihvatio ovo pomirenje i do kraja despotovog života bio mu potpuno veran. U svakom slučaju ovim je prekinuto dugogodišnje neprijateljstvo između dve poslednje preostale dve velike plemićke kuće u Srbiji. No, to je tek bilo na rečima, trebalo je sada sve to i sprovesti jer Đurađ se još uvek nalazio u Musinoj vojsci koja je opsedala Selimvriju.

Đurađ je čekao povoljnu priliku da se izvuče iz turskog logora, ali dok je on strpljivo iščekivao, Musa je odnekuda saznao za Đurđeve pregovore sa despotom. Zato odmah odluči da ga likvidira. Najpre je pokušao sa otrovom pa je tako Đurđu otrovao večeru. Đurađ je otrov pojeo, ali je na vreme saznao o čemu se radi pa je odmah upotrebio i protivotrov koji je stalno nosio sa sobom. Očigledno da Turcima nije ništa verovao i da je bio spreman na sve njihove poteze. Međutim, iako je protivotrov popio na vreme, morao je jedno vreme da odboluje. "A Đurađ, imajući lek protiv otrova, ne umre (nego) samo postrada od bolesti" (Konstantin Filozof).

Sada je i Musi dosadilo da taktizira sa Đurđem i da čeka povoljnu priliku da ga potajno ubije. Stoga odluči da to uradi sasvim otvoreno. Međutim, Đurađ je od jednog od svojih doušnika saznao da Musa sprema da ga ubije i stoga odluči da beži iz turskog logora. "On (Đurađ) se, dakle, pod Silivrijom lečaše (od otrova), gde mu dođe (neko) koga ljubljaše kao da ide da napada grad; a (neki) prolazeći dadoše (Đurđu) znak da ako se ove večeri ovde nađe biće preda smrti" (Konstantin Filozof). Kako se iz logora nije moglo izaći neprimećeno, to Đurađ smisli lukavstvo. Pod izgovorom da pripremaju napad na gradske zidine, njegovi vojnici zauzmu bojni poredak i krenu u tobožnji napad na grad. Gradska posada u Selimvriji je znala za ovaj plan pa je stoga umesto da na Đurđeve ratnike ispaljuje strele, ovima otvorila kapije i pustila ih u grad na čelu sa Đurđem. Ipak, kako nije bilo vremena da se svi obaveste to je dosta Đurđevih ljudi ostalo kod Turaka i ti su kasnije bili nemilosrdno pobijeni. "Zatim, sam usevši na konja, dade ovaj znak, ustremi se u grad, a sa svojim pukom spase se od gorke smrti. A neke od onih koji nisu znali tajnu (da treba prebeći u grad) i koji su ostali, uhvatiše i zaklaše" (Konstantin Filozof).

Ovim je Đurađ uspeo da se iščupa iz neposredne opasnosti za život, ali iz opkoljene Selimvrije nije mogao da mrdne. Trebalo je sada naći način i izaći neprimećen iz grada i nekako doći do Srbije. Kako nije mogao odmah da krene ka Srbiji Đurađ je počeo postupno da ostvaruje svoju nameru. Jednim mletačkim brodom se najpre prebacio sa svojim ljudima do Soluna (1412.). U to vreme u borbu za mesto sultana umešao se još jedan Bajazitov sin, Mehmed, koji je iz Male Azije prešao u Evropu. Iako se prvi pokušaj (krajem 1411.) završio manje-više neuspešno Mehmed nije imao nameru da odustane, tim više što mu je despot Stefan pružao punu podršku. Za osvetu što je pružio Mehmedu podršku, Musa je početkom 1412. godine provalio u despotove zemlje i uspeo i Novo Brdo da opkoli, ali ne i da ga zauzme. Videvši da u Srbiji ne može više ništa učiniti, Musa bane pod Solun gde se nalazio Đurađ Branković koji je već nekoliko puta pokušavao da se izvuče iz opkoljenog grada, ali u tome nije nikako uspevao.

Bilo je jasno da se iz Soluna ne može izvući sa velikom pratnjom već tek sa malim brojem pratilaca. Da bi se prevario Musa odluči se da jedna veća grupa krene ne bi li privukla na sebe pažnju, dok će Đurađ samo sa pet pratilaca lakše da se provuče: "i savet učiniše da svi blagorodni zajedno idu, (jer) na njih (će) mišljahu, (neprijatelji) gledati i misliti (da je) gospodin (Đurađ) s njima zajedno. A on (Đurađ), odelivši se od ovih, iđaše gorom izabravši neku stazu koja je bila strma" (Konstantin Filozof). Kada je varka uspela i kada je započelo putovanje desilo se mnoštvo peripetija koje slikovito opisuje Konstantin Filozof. "A (Đurađ) sam sa petoricom, posle mnogog teškog obilaženja, dođe neke noći u selo koje je pronašao, i uđe ka nekim blagočastivim hrišćanima, kazujući da je on jedan od njegovih blagorodnih. A oni ga kriše u ambaru. Ostali ostadoše u šumi sa konjima. A Ismailjćani mišljahu da je on sa pukom ušao u grad, u kome se veliki plač od blagorodnih započinjaše. A kada je došla iduća noć, ustadoše i odoše. A prepoznade ga (jedna) žena i sa radošću ga hranjaše" (Konstantin Filozof).

Konačno nakon svih neprilika stigao je nakon dugog vremena odsustvovanja Đurađ Branković u Srbiju. Despot Stefan Lazarević ga je dočekao toliko srdačno i iskreno radosno da je to kod Đurđa raspršilo i poslednje sumnje u njegovu iskrenost. "A kada je došao u svoje otačastvo izvanrednom svom ujaku, neiskazana radost javljaše se kada i razdeljene udove crkvene u jedno sabra i državu utvrdi sveznali, premudri majstor i svemogući poslenik. I od tada mogli su se videti, radujući se, kao otac i sin" (Konstantin Filozof). Sada je konačno sukob Lazarevića i Brankovića bio okončan (jesen 1412. godine).

Pocetak