Obnavljanje Despotovine

Pregovori između sultana i despota su u početku bili tajni, a posredničku ulogu je preuzela Mara Branković. Po svemu sudeći sultan Murat II je na nju izvršio pritisak da se obrati ocu i da ga ubedi na mir. Time je bilo sasvim jasno koliko je sada sultan bio taj koji je želeo prekid bilo kakvog ratovanja. Po Mavru Orbinu situacija je ipak malo drugačija. Naime, Orbin tvrdi da je despot nekako saznao (verovatno preko Mare) koliko je sultanu stalo do mira sa ugarskim kraljem. Kako sultan nikako nije uspevao da kralja Vladislava III privoli na mir, to se despot ponudio da on bude taj koji će ubediti ugarskog kralja, ali uz izvesne ustupke od strane sultana. "Ovu okolnost je iskoristio Đurađ i poručio Muratu da će on izdejstvovati mir s Ugrima i dati mu još harača u visini polovine prihoda svoga kraljevstva, da će mu uz to biti večni prijatelj i saveznik, ako pristane da mu povrati sve zemlje koje mu je bio zauzeo i oslobodi sinove, koje je držao kod sebe u zarobljeništvu" (Mavro Orbin). Takva se ideja dopala sultanu Muratu II i odmah je prihvatio sve ono što je Đurađ tražio. "Kad je Đurđev poklisar ovo izložio Muratu, ovaj je smesta prihvatio ponudu i obećao da će udovoljiti svim Đurđevim traženjima" (Mavro Orbin).

Bez ikakve sumnje ovde se radilo o krupnim spletkama. Đurađ je, sasvim izvesno, za prvo vreme pregovarao sa Turcima tajno bez znanja ugarskog kralja. Sa koje strane je došao impuls za pregovore ostaje tajna. Moguće da je to bio sultan Murat II, a sve iz straha od novog pohoda hrišćana i stalnih udara od Karamanskog kneza. S druge strane, postoji realna mogućnost da je Đurađ bio taj koji je sve to inicirao. On je i inače bio naklonjen ovakvim političkim zakulisnim radnjama, a budući da je imao mnoštvo veza među turskim najistaknutijim kneževima, mogao je veoma lako saznati šta sultana Murata II najviše plaši. Kada je to saznao mogao je povući odgovarajuće poteze, dati svoje predloge i preko istaknutih turskih kneževa uz pomoć mita progurati ih ravno do sultana.

Evidentno je da je i uloga Mare Branković bila veoma velika. Teško je poverovati da je ona bila samo posrednik, bilo da je sultan na nju uticao, bilo otac, despot Đurađ. Stoga bi se možda moglo zapitati da nije ona bila ta koja je dojavila svome ocu, despotu Đurađu, kakvo mračno raspoloženje vlada na turskom dvoru kao i to da je sultan Murat II spreman na velike ustupke samo da zadobije mir. Ona je osetila dobru priliku da despot pridobije i Despotovinu i oba oslepljena sina, a sve bez daljnjih borbi i žrtvi. Sama situacija na sultanovom dvoru i u stvarnosti nije bila dobra. Tokom proleća 1443. godine na neobjašnjiv način udavljen je njegov sin, prestolonaslednik Ali Čelebija, a sa njime i oba njegova sina. Jedan je imao tek šest meseci, a drugi godinu dana. Sada je prestolonaslednik postao Mehmed Čelebija (budući Mehmed II Osvajač). Iako se ne zna razlog ovoga ubistva, ono je sasvim sigurno odjek stalnih spletaka sa kojima se Murat II susretao od momenta kada se popeo na presto. Sve to je moglo samo da uveća nesigurnost koju je tada osećao sultan Murat II.

Mara je bila u blizini svih ovih događaja i znala je dobro šta sultan misli, a naročito raspoloženje koje pokazuje njegova okolina. Stoga je mogla da bude u mogućnosti da sve dojavi despotu i da mu predloži redosled narednih poteza. Ovakva verzija je moguća tim više što su tajni pregovori koje je Đurađ vodio sa Turcima bili za njega veoma opasni i ko zna kakva bi ga sudbina dočekala da je ugarski kralj, ionako nepoverljiv prema despotu, saznao za njih. Janjoš Hunjadi je despotu verovao još manje negoli kralj Vladislav III. "Sem toga, Hunjadi je vrlo dobro poznavao slabu despotovu veru, veru čoveka koji je malo više cenio hrišćansku religiju nego islamsku. Nalazeći se između Ugra i Turčina, šurujući sad s jednim sad s drugim, Đurađ je često prevario i jednog i drugog, tako da s njim nisu bili zadovoljni ni Ugri ni Turci" (Mavro Orbin). Svega to ga je bio svestan i despot i zato je pitanje da li bi se u neke neodređene tajne dogovore on uopšte upuštao da nije znao da njegova ćerka Mara stoji iza njih. Moglo se veoma lako raditi o nekom pokušaju Turaka da sa lažnim pregovorima bace sumnju na despota i time izazovu svađu u redovima hrišćana. Sve su to mogli biti razlozi da despot bude veoma suzdržan i nepoverljiv, međutim on to nije bio. Prihvatio je pregovore što može da znači da je osećao izvesnu sigurnost, a to mu je mogla garantovati samo Mara.

Sami pregovori i uslovi koje je sultan nudio bili su daleko bolji nego što je to despot mogao i da pretpostavi i to je sada trebalo iskoristiti. Međutim, bez odobrenja ugarskog kralja Vladislava III ovaj mir između despota i sultana nije se mogao realizovati. Ostalo je da se Vladislav III ubedi da je mir najpovoljnija trenutna opcija. Kako Đurađu ugarski kralj nije mnogo verovao to je trebalo preko neke osobe, kojoj veruje, pokušati nabaciti mu misao o sklapanju mira. Svakako najpogodniji za tako nešto je bio Janjoš Hunjadi. Da bi ga pridobio, despot pribegne svome omiljenom sredstvu, mitu. Stoga je poklonio Hunjadiju grad Vilagoš i još neka imanja, a u samoj ispravi kojom mu daje ovaj poklon despot navodi kako "za potpuni povratak kraljevine Raške i Albanije, ako samo bude volja Božja, nesumnjivu nadu ima". Time je stvoren jedan snažan blok koji je trebao da utiče na kralja Vladislava III. Nikada nije do kraja raščišćeno koliko je kralj Vladislav III bio upućen u same pregovore koji su započeli krajem aprila 1444. godine u Jedrenu. Mnogo toga su despot Đurađ i Janjoš Hunjadi prećutali i radili na svoju ruku. Doduše Orbin navodi kako je Đurađ izašao pred kralja i izložio mu sultanovu ponudu: "Primivši o tome obaveštenje, Đurađ je odmah prešao u Ugarsku, stupio pred Vladislava i ovako mu progovorio: Presvetli kralju, car Murat te nagovara i moli da zaključiš s njim primirje. Ako se to ostvari, on obećava da će mi vratiti svu moju zemlju koju drži i da će mi osloboditi sinove. Stoga, ako ćeš mene poslušati, sigurno ćeš učiniti što varvarin traži. Na taj način, naime, tvoj ratni položaj biće daleko bolji. I ako docnije budeš hteo udariti na njega, mnogo lakše ćeš ga pobediti" (Mavro Orbin).

Nakon dobijene dozvole od kralja Vladislava III pregovori u Jedrenu su mogli da počnu. "Kad je Vladislav čuo ove Đurđeve reči, obeća mu da će rado prihvatiti primirje, te po Đurđevu savetu posla po turskog poklisara pred kojim je trebalo zaključiti pomenuto primirje i ujedno povraćaj Đurđeve zemlje" (Mavro Orbin). Nakon mesec i po dana natezanja, krajem juna 1444. godine, došlo je do sporazuma. Prilikom pogađanja nekih izrazitih poteškoća nije bilo dok se nije pojavilo pitanje Golupca kojeg je despot tražio, ali ga Turci nisu hteli dati. Na tom mestu bi se pregovori verovatno i slomili da se sultanu nije žurilo u Malu Aziju gde ga je čekala vojska kojom je trebao da suzbije napad gospodara Karamanije. Stoga Murat II popusti i vrati Golubac. "Murat, sa svoje strane, smesta uputi poklisara s ovlašćenjem za sklapanje primirja i drugih stvari što su bili međusobno ugovorili. Tako se (između ostalog) zabranjivalo Ugrima da pustoše tursku zemlju, a Turcima da prelaze Dunav i pljačkaju Ugarsko Kraljevstvo. Primirje je bilo potpisano s obe strane, a Đurđu su bili vraćeni njegovi sinovi" (Mavro Orbin).

Ovaj mir je sklopljen na vreme od deset godina (tzv. Jedrenski sporazum). Pravi su problemi nastali onda kada je trebalo u Segedinu da ugarski kralj ovaj mir ratifikuje. Nakon dugotrajnog natezanja i to je konačno učinjeno, a da bi ga još više ojačali vladari su se i zakleli da će ga poštovati. Kralj Vladislav III se zakleo na Bibliji dok su se Turci zakleli na Kuranu. Hunjadi je navodno odbio da položi zakletvu govoreći: "Ja nisam vladar, ja sam samo podanik" (Duka). Koliko te zakletve malo vrede videće se uskoro.

Na kraju, despot je mogao biti veoma zadovoljan. Dobio je Jedrenskim mirom celokupnu Despotovinu uz vazalnu obavezu da sultanu obezbeđuje pomoćne vojne odrede i da plaća harač. Osim toga njegova dva slepa sina, Grgur i Stefan, vratila su se nakon dugih godina u Srbiju. Sam susret oca sa slepim sinovima je bio dirljiv. Despota je toliko pogodila njihova nesreće da se onesvestio kada ih je video. "Kad je Đurađ ugledao slepe sinove, obuzela ga je takva tuga da je (kako piše u turskim analima) skoro hteo da se sruši na zemlju da ga nisu pridržali" (Mavro Orbin).

Za to vreme Ugarski kralj Vladislav III je trpeo pritisak sa svih strana od onih koji su smatrali da nije trebao sa Turcima da sklapa bilo kakav mir. Vizantijski car, knez od Karamanije i još mnogi drugi ubeđivali su Vladislava III da je sada idealno vreme, pošto je Murat II u Maloj Aziji, da se sa Turcima konačno raskrsti. Naročito je bio uporan kardinal Julije Čezarini tvrdeći da ugovor koji je kralj Vladislav III potpisao ne obavezuje hrišćane budući da ga papa nije potpisao. Interesantno je bilo njegovo obrazloženje. Po njemu to i nije ugovor već obično parče papira po kojem su razbacane reči o miru i prijateljstvu. S druge strane, kralj Vladislav III nije ni imao pravo da ga potpiše pošto nije konsultovao svoje saveznike koji su takođe učestvovali u ovom ratu, a na prvom mestu papu. To što se kralj zakleo da će mir poštovati ne vredi mnogo jer se isto tako kralj zakleo da će voditi rat sa Turcima. Pa koja sad zakletva vredi više? Ovakvi razlozi, ali i prilika da još oproba slave pobednika, naterale su Vladislava III da se zamisli. "A kad videše duhovna gospoda, kao papa i kardinali, a isto tako i svetovna, kako je kralj srećno prvi put s poganicima prošao, nagovoriše ga da se primirje s Turcima ne održi. I tako su zvezdoznanci, posmatrajući planete, i vitezovi, pijući vino, i Janko, Natijin otac, koji je bio namesnik ugarske krune, uverili kralja u to da će ga sreća pratiti protiv Turaka. I stoga se poče kralj Vladislav spremati na Turke leta gospodnjeg hiljadu četiri stotine četrdeset i četvrtoga i posla glasnika despotu da se sprema na poganike" (Konstantin iz Ostrovice). Janjoš Hunjadi je u početku bio protiv bilo kakvog kršenja odredbi ovog ugovora, ali kada su mu obećali Bugarsku kao naslednu kraljevinu i on se predomislio.

Tokom avgusta 1444. godine (samo nekoliko dana nakon potpisivanja Segedinskog mira) kralj Vladislav potpisuje povelju po kojoj uzima obavezu da najkasnije do 1. septembra kreće u novi rat sa Turcima. Despot Đurađ se protivio ovome novome ratu, što ne treba mnogo da iznenadi. On je mirom sa Turcima ostvario sve svoje želje i nije imao nikakvih potreba da dalje ratuje. S druge strane, on je malo bolje poznavao tursku snagu no što je to znao Vladislav III. Zato je opominjao ugarskog kralja, ali sve nije vredelo. "On mu je uz to često poručivao da pazi dobro šta radi, jer da nije lako krenuti u rat protiv Turčina, čije su snage gotovo nepobedive" (Mavro Orbin). Videći da neće uspeti da Vladislava III odvrati od novoga rata, a sasvim svestan toga da ovim ratom dolazi u opasnost sve ono što je Segedinskim mirom bilo dogovoreno, despot stupi u kontakt sa Turcima i sa njima sklopi poseban sporazum (polovina avgusta). Tada je despot došao i u sukob sa Janjošem Hunjadijem kome je dao neka svoja imanja u Ugarskoj samo radi toga da ovaj (Hunjadi) zastupa mir. Međutim, kada je Hunjadi, zbog obećanja da će dobiti Bugarsku, prešao na stranu koja je tražila rat, despot je zbog neispunjenog dogovora tražio da mu povrati ona imanja koja je od njega dobio. Kada je Hunjadi to odbio izbila je strašna mržnja koja će narednih godina da kulminira. "Ali kad je Đurađ video da Vladislav uprkos svemu ostaje pri svojoj nameri, pređe na tursku stranu, koliko iz ljubavi prema kćeri, toliko iz mržnje prema Janku Hunjadiju zato što je zadržao za sebe njegova utvrđenja u Srbiji"(Mavro Orbin).

Turci su svakako znali šta se dešava pa su požurili da ispune svoje obaveze iz sklopljenog ugovora koji se odnosio na despota tako da je on uskoro ponovo dobio ono što je prije pet godina izgubio. Računa se da negde tokom avgusta despot imao pod kontrolom celu Despotovinu (22. avgusta je ušao u Smederevo). Sada je morao ostati strogo neutralan u narednom ratu koji će se voditi između Turaka i ugara. Upravo od toga momenta despot Đurađ neće više dolaziti u sukob sa Turcima, a kloniće se i mnogih drugih stvari zbog kojih je doživeo da ostane bez države.

Za to vreme Jedrene se utvrđivalo, a u odsustvu sultana Murata II vlast je vršio njegov sin Mehmed uz pomoć vezira Halil paše. U to doba Mehmed je imao tek 12 godina i sasvim je razumljivo da nije on bio taj čija je reč bila odlučujuća već Halil paše. Uz njih bila je i jedna veoma interesantna figura, po nacionalnosti Kurd, mula Ahmed Kuranija. Mehmed je bio po prirodi buntovan i prek što je stvaralo velike probleme njegovim učiteljima tako da je njegovo obrazovanje išlo veoma teško. Tada je vaspitanje povereno Ahmedu Kuraniji koji je imao veoma specifičan metod sa neposlušnim princem. Na prvi dan njihovog naukovanja mula Ahmed je došao sa prutom u ruci govoreći Mehmedu da mu je (Ahmedu) njegov otac (sultan Murat II) dozvolio da ga kazni batinama ukoliko to bude potrebno. Mehmed je mislio da on to izmišlja pa se samo nasmejao, a ovaj ga je odmah dograbio i tako istukao da se toga Mehmed sećao celog života. Upravo tim batinama mula Ahmed je stekao doživotno poštovanje i brojne počasti od strane Mehmeda. Čak i onda kada je postao svemoćni sultan Mehmed se pomalo plašio Ahmeda i dozvoljavao mu neke grubosti i sukobe koje inače nikome drugome nisu smele da padnu na pamet.

Moguće je da su u celoj ovoj situaciji Turci majstorski odigrali jednu diplomatsku igru. U vreme početnih pregovora u Jedrenu bio je prisutan i sultan Murat II, ali je odmah nakon toga on je otišao u Malu Aziju. Ratifikovanje mira u Segedinu od strane ugarskog kralja Vladislava, on (sultan Murat II) nije dočekao već je taj deo poslao ostavio svome sinu Mehmedu i veziru Halil paši. Osetivši da od mira sa ugarima nema ništa, oni su odmah stupili u kontakt sa despotom Đurađem i sa njim sklopili mir. Time se od kralja Vladislava III odvojili njegovog najjačeg saveznika koji je u prošlom pohodu obezbedio čak trećinu celokupnog vojnog potencijala. S druge strane i sam despot Đurađ, ali njegova ćerka Mara takođe su osetili dobru priliku da ostvare svoje ciljeve. Na neki način bio je to obostrano dobro sklopljen posao.

Ipak, i pored svega trenutak koji je kralj Vladislav III odabrao za napad na Tursku bio je više nego povoljan. Prestolonaslednik Mehmed u Evropskom delu Turske nije imao više od desetak hiljada vojnika sposobnih da se odupru krstašima pošto je sve ono što je bilo dobro Murat II odveo sa sobom u Malu Aziju. To su i Turci osetili pa je u Jedrenu zavladala panika, a pojavio se i neki verski zanesenjak koji je izazvao veliku pažnju. Kako je njegov uticaj toliko porastao da je počeo da vrši uticaj i na prestolonaslednika Mehmeda to je do kraja morao biti spaljen. Nedugo potom izbila je pobuna janičara zbog malih najamnina, a da bi pokazali da misle ozbiljno potpalili su Jedrene sa nekoliko strana. Nakon što je dobar deo grada izgoreo odlučio je Mehmed da im udovolji i da im poveća najamnine. Baš u vreme dok je Jedrene gorelo krstaši su naveliko prodirali u Tursku.

Krajem septembra 1444. godine krstaši prelaze Dunav kod Beograda i obilazeći Despotovinu krenu u dubinu turske teritorije. Ovaj pohod je bio strašno zbrzan tako da je kralj Vladislav III uz sebe imao tek oko 16.000 ratnika, daleko manje nego što je imao prvi put. Ovaj put Poljska mu nije poslala niti jednog vojnika, despot Đurađ je takođe odbio da učestvuje. Osim toga, vojska je bila opterećena sa čak 2.000 kola koja su trebala da posluže za ratni plen. Očigledno je bilo da se baratalo sa nekim nerealnim nadama da Turci neće pružiti jači otpor i da će ovaj pohod biti brzo završen. Zapravo krstaši nisu računali da bi sultan Murat II mogao da se vrati iz Male Azije prije no što oni dođu do Jedrena. Kod Nikopolja kralja Vladislava III je presreo vlaški vojvoda Drakul vodeći oko 4.000 konjanika sa kojima je trebalo da im se pridruži. On je bio zaprepašćen kada je video sa koliko se malom vojkom želi udariti na Turke. Njegov je komentar bio da sultan za sobom vodi veći broj slugu kada ide u lov te da je možda bolje da se od ovoga pohoda za sada odustane.

Krstašima se pokušavao pridružiti i Skender beg, ali kako je morao iz Albanije da pređe preko Despotovine, to je morao da od despota Đurđa zatraži dozvolu. Shodno svome ugovoru sa Turcima, despot zatvori sve puteve i preporuči Skender begu da ne pokušava da uđe u Despotovinu. "Saznavši, dakle, za pripreme koje su preduzimali Ugri i za dolazak Skenderbega u cilju pružanja pomoći Vladislavu, Đurađ im sa svih strana zatvori prolaze kako bi im preprečio put. I uzalud se Skenderbeg trudio da ga upozorava preko poklisara i da ga moli ljubaznim rečima da mu ne pravi teškoće, jer nema za to nikakva razloga;..." (Mavro Orbin). Dok se Skender beg razmišljao da li da oružjem prokrči put, prošlo je mnogo vremena i prilika da se pridruži krstašima je propala.

Dok su ova natezanja trajala stigli su krstaši do mesta na obali Crnog mora koje se zvalo Varna. Tu je doživela jedno veliko iznenađenje videći pred sobom ogromnu tursku vojsku koju je vodio lično sultan Murat II. Ta vest je izazvala zaprepaštenje jer su svi bili ubeđeni da se sultan još uvek nosi sa Karamanskim knezom u Maloj Aziji. Tada su imali čuti da je sultan, čim je dočuo da su ugari pogazili mir, sklopio mir sa knezom od Karamanije i krenuo put Evrope. Hrišćanska flota koja je trebala da motri da sultan ne pređe Bosfor bilo je ko zna gde, što je on iskoristio i platio Đenovljanima zlatnik po vojniku da ih ovi sve prebace iz Male Azije u Evropu. Đenovljani su iskoristili priliku da lako zarade 40.000 zlatnika i prevezli svu tursku vojsku u Evropu.

Dana 10. novembra 1444. godine počela je strahovita bitka kod Varne: "i sastaše se obe sile: hrišćanska i poganička, a bitka započe u ponedeljak" (Konstantin iz Ostrovice). Središte hrišćana držao je kralj Vladislav III sa odabranim poljskim i ugarskim vitezovima uz koje su bili Vlasi, dok su na krilima bili Ugari. Sa svojih 16.000 ljudi ova vojska je bedno delovala naspram skoro 100.000 Turaka. U samome početku bitke desno krilo hrišćana je bilo odmah razjureno, a samo manji deo na čelu sa kardinalom Čezarinijem se branio. Desno krilo hrišćana, koje je vodio Janjoš Hunjadi, gazilo je sve pred sobom. Jedno je vreme izgledalo da će Turci popustiti jer su osim janičara svi bežali. Janjoš Hunjadi je to jasno osetio pa je tražio od kralja Vladislava III da čvrsto drži svoj položaj u sredini i da tu bude kao rezerva.

Međutim, tada je kralj Vladislav III popustio ubeđivanju svojih pet stotina konjanika oklopnika kojima se činilo da je bitka dobijena i da će Hunjadi za sebe uzeti slavu pobednika. Stoga svih ovih pet stotina sjajnih vitezova na čelu sa mladim kraljem udari direktno na mesto gde je bio sultan Murat II okružen sa svojim janičarima. Prvi udar hrišćanskih vitezova u njihovim sjajnim oklopima i na ogromnim isto tako oklopljenim konjima bio je strašan. Prvi redovi janičara su bili zbrisani, a sultan Murat II je u panici hteo da beži. Međutim, janičari su mu tada okovali konja govoreći mu da ne sme da beži i da će i on zajedno sa njima ako treba poginuti. Kod njih je tada očigledno proradila svest da se sada u tom momentu rešava sudbina cele turske carevine. Na nesreću hrišćana, konj kralja Vladislava III se tada sapleo i pao, a kralj se skotrljao direktno pod sablju janičara Hodža Hidra. Janičar u jednom potezu odseče kralju glavu i natakne je na nekoliko metara dugačku motku i u trijumfu je odnese sultanu. Sada se i Muratu II vratila hrabrost, a odsečena kraljeva glava je nošena po celom bojištu na dugačkoj motki tako da su svi mogli da je vide. To je bio prizor jeze za hrišćane, a Turcima je dalo divlju hrabrost. "Tada kralj bez oklevanja krete pravo na njih. Spustivši kacige, prihvativši se kopalja, hitro su k njima u trku jurili, hoteći da ih brzo konjima pogaze i unište, videći da su pešaci. I hitajući tako, ne videći jaruge, padali su u njih tako da su se svi jarci njima napunili. A onda, priskočivši k njima, janičari su ih tukli i ubijali kako su hteli" (Konstantin iz Ostrovice). Nedugo potom je došla i noć i bitka je stala.

Noć je bila za obe strane vreme iščekivanja i straha. Pogibija na turskoj strani je bila toliko strašna da oni sve do jutra nisu znali šta da rade narednog dana. Kada je jutro svanulo videli su da se Janjoš Hunjadi povukao, a sa njim i ostala vojska. Nije to bilo organizovano povlačenje već panično bekstvo, a u njemu je negde (verovatno da je ubijen) nestao i kardinal Julije Čezarini, duhovni otac ove katastrofe. Turci nisu smeli ceo dan da mrdnu iz svoga logora ne znajući za namere hrišćana, a strašno se plašeći Janjoša Hunjadija. Kada su se tek nakon tri dana uverili da krstaši beže oni su krenuli za njima i mnoštvo ih pobili. Ipak, ova pobeda ih je skupo stajala jer je na bojnom polju ostalo skoro 30.000 mrtvih najboljih turskih vojnika. "Turski car je zbog te pobede bio više tužan nego veseo - i govorio je da ne bi bio rad po drugi put takvu bitku da dobije" (Konstantin iz Ostrovice). Sultan Murat II, želeći da na neki način sakrije to da je hteo bežati sa bojnog polja i da su ga samo janičari u tome zaustavili, strašno se osvetio onim vojskovođama koji su pri prvom naletu Ugara bežali. Neke je osudio na smrt, a neke su opet obukli u ženske haljine i tako ih vodili kroz kordone vojnika koji su se smejali.

Nakon svega sultan se vratio u Jedrene, a odsečena glava Vladislava III stavljena je u posudu sa medom i poslana u Brusu, gde je oprana i onda nataknuta na kolac i nošena kroz grad uz divlje odobravanje stanovništva: "a kraljevu glavu, izvadivši je iz kacige, naredi da oderu i ovu kožu mirisnim travama s pamukom da napune, da se ne kvarila, a kosu naredi da raščešljaju i mirisom urede tako da je bila nalik na živu. I naredi da je stave na drvo i da je nose po svima njegovim gradovima i da viču kako mu je Gospod Bog dao da pobedi svoga neprijatelja" (Konstantin iz Ostrovice).

Za ovaj poraz je kasnije optuživan isključivo despot Đurađ, a zbog toga što nije dozvolio da se trupe Skenderbega pridruže hrišćanima kod Varne. "Nesretni događaj kod Varne dao je povoda mnogim prebacivanjima i mnogim pravdanjima. Despota od Srbije Đurđa smatrali su kao glavnog i prvog krivca svim nesrećama. Ne davši Skenderbegu slobodu da sa svojom vojskom pređe preko njegovog zemljišta te da se pridruži ugarskoj vojsci, on je odeskao od ove jaku pomoć. Hrišćani su ga optuživali da je počinio izdajstvo. Despot je sa svoje strane odgovarao da nije hteo da radi protiv svoje savesti. Nakon što je već ugovorom uzeo bio na sebe neke obaveze prema Muratu, sudelujući u tome ugovoru zajedno s Vladislavom kao zainteresovana strana, smatrao je za svoju svetu dužnost da ostane veran svojoj zakletvi" (Halkokondil). Možda se to moglo i tako gledati, ali isključivo iz onoga ugla na koji su stvari videli Ugari. S despotove tačke gledišta, njegovo tadašnje ponašanje je bilo jedino moguće, što je do kraja rezultat katastrofe kod Varne i pokazao. Sultan Murat II je bio svestan usluge koju mu je despot učinio i nije ga uznemiravao.

Za to vreme Janjoš Hunjadi se uspeo probiti do Vlaške, ali tu je zarobljen od strane Vlada Drakule koji je time namirivao neke njihove stare račune. Ni Murat II nije dugo uživao u ovoj pobedi jer se ubrzo, već u decembru 1444. godine, ni mesec dana posle bitke, odlučio povući sa prestola. Prešao je na jedno imanje u Anadoliji, a vladanje je ostavio sinu Mehmedu II (Osvajač). To povlačenje je bilo malo čudno obzirom da Murat tada nije mogao imati više od 40 godina dok je Mehmed imao tek oko 13 godina. Ovo njegovo iznenadno povlačenje može se tumačiti jedino time da su sukobi sultana i njegove opozicije dostigli taj stepen da je sultan morao da odstupi. Međutim, već u proleće 1446. godine Murat II je ponovo zaseo na sultanski presto. Kao ni njegov raniji odlazak sa prestola, tako ni ovaj povratak nije do kraja razjašnjen, ali sve je prošlo bez ikakvih potresa.

Svi ovi događaji nisu se doticali despota Đurđa koji je, za razliku od prošlih godina, sada sasvim uredno ispunjavao sve svoje obaveze prema Turcima. Sa Ugarskom nije imao nekih većih dodira, a nakon poraza kod Varne za to nije imao ni potrebe. U to vreme on je sređivao sporove sa Mlečanima koji su izbili zbog izgubljenih gradova u Primorju i Dubrovnikom oko carina i prava na trgovinu. Za to vreme u Ugarskoj je, nakon pogibije Vladislava III, za kralja priznat Ladislav Postumus. Kako je on još uvek bio beba to je bilo jasno da ne može voditi državu. Stoga je tokom 1446. godine Ugarski Sabor za gubernatora postavio Janjoša Hunjadija, a uglavnom povodeći se time što je ovaj i dalje uporno ratovao protiv Turaka.

Hunjadi je u prvo vreme pokušavao da obezbedi saradnju sa despotom Đurđem, međutim despot je to uporno odbijao ne mogavši da zaboravi Hunjadijev postupak pri sklapanju Segedinskog mira. Osim toga despot Đurađ je bio potomak stare plemićke porodice dok je Hunjadi bio tipičan skorojević koji samo svojoj sablji može da zahvali na dotadašnjem usponu. Između ova dva staleža teško da je moglo biti išta više od trpeljivih odnosa. Hunjadija nisu mnogo voleli ni u Ugarskoj i u suštini više su ga se bojali, a njegova sirovost ratnika služila je mnogima za podsmeh. Tako je na primer, Hunjadi pri preuzimanju položaja gubernatora morao položiti zakletvu na latinskom, ali on latinski nije znao pa je to učinio na mađarskom i time odmah izazvao komentare na račun svoga obrazovanja. Sve to se doticalo despota Đurađ, koji kao potomak stare plemićke porodice, nikako nije mogao da prihvati to da mu je Hunjadi, kao gubernator, nadređeni i da mu može naređivati.

Pocetak