cISTORIJA INKVIZICIJEd
OSNIVANJE I RAZVOJ
Inkvizicija je istrazno tijelo crkvenih vlasti Rimokatolicke crkve, ciji je zadatak bio borba protiv jeresi. Nastajala je postepeno, prilagodjavajuci se potrebama Crkve za suzbijanjem valdenske i katarske jeresi, ali je kasnije sluzila kao sredstvo za ucvrscivanje crkvene discipline. Do XII vijeka Crkva se protiv jeresi uglavnom borila eskomunikacijom i interdiktom, ali je njihovo sprovodjenje bilo prepusteno svjetovnim vlastima, sto je imalo za posljedicu vodjenje naknadnog krivicnog postupka prema okrivljenima. Kada su udrugoj polovini XII vijeka nemiri medju tkacima u Flandriji i sjevernoj Francuskoj ugrozili javni red, Henrik, nadbiskup od Remsa, je, oslanjajuci se na podrsku kralja Ludviga VII i lokalne vlastele, organizovao istragu lica optuzenih za jeres i njihovo kaznjavanje od strane svjetovnih vlasti. Ovakva ad hoc istrazna tijela nisu mogla da obezbijede uspijeh u borbi protiv velikih jeresi, kakve su bile valdenska i katarska, pa je ideja crkvene komisije koja bi se samo time bavila dobila svoj oblik pri susretu pape Lucija III i rimsko- njemackog cara Fridriha I Barbarose u Veroni 1184. godine. Nakon tog susreta papa izdaje bulu Ad abolendam kojom su ekskomunicirani albizani i kojom je nalozeno biskupskim sudovima da vrse istragu osumljicenih. U odnosu na raniju praksu, znacajnu novinu predstavljala je obaveza biskupa da sami traze jeretike prilikom obavezne dvogodisnje kanonske vizitacije, a ne da ceka formalnu optuzbu (postupak inkvizicije umjesto akuzacije). Bula pape Lucija III smatra se pocetkom zivota inkvizicije, ciji su se vrsta i metod istrage oslanjali na praksu krivicne istrage. Uticaj rimskog prava pojacan je bulom pape Inocentija III Vergentis in senium iz 1199. godine. Njome su ponovljene naredbe pape Lucija III, ali su sama jeres i pripadnost njoj odredjeni kao crimen laesae maiestatis, koji se mora kaznjavati prema normama rimskog prava. Cetvrti lateranski koncil podigao je 1215. godine naredbe navedenih dvojice papa na visinu kanona, podvlaceci da se osudjeni mora prepustiti svjetovnim vlastima radi izvrsenja kazne. Svjetovna vlast prihvatila je saradnju i vec 1226. godine francuski kralj Ludvig VIII donio je zakon po kome ce svaki jeretik, koji je osudjen od strane biskupa, biti kaznjen sa dostojnom paznjom. Niko nece smjeti optuzene da brani ili za njih moli, pa cak ni da svjedoci u njihovu korist. Osudjeni nece moci da sacini testament, njegova dobra ce biti konfiskovana, pri cemu nece postojati mogucnost da se njemu ili njegovim potomcima ista od toga vrati. Ovaj zakon Ludviga VIII postao je kasnije temelj i uzor, kako francuskog tako i evropskog, protivjeretickog zakonodavstva. Smrtnu kaznu spaljivanjem na lomaci uveo je 1224. godine car Fridrih II, a Crkva ju je, poslije izvjesnog oklijevanja, prihvatila 1227. godine. Biskupi su organizovali lokalne istrazne komisije i kontrolisali njihov rad do pocetka krstaskih ratova protiv albizana (1208). Kao posljedica potrebe da se borba protiv jeresi dobije i na idejnom polju, inkvizicija je jos za vrijeme tih ratova pocela da prelazi u ruke ucenih dominikanaca, koji su sebe zbog vijernosti pozivu nazivali psi Gospodnji.
Papa Grgur IX ojacao je papski nadzor nad inkvizicijom i ona je skoro sasvim presla u ruke dominikanaca. Njegova bula Ex communicamus iz 1231. ponovila je zakone Ludviga VIII i Fridriha II, ali i odluku Sabora u Tuluzu iz 1229, kojom je inkvizicija postala trajno tijelo. Konstitucija Ad extirpanda pape Inocentija IV iz 1252. godine predala je lokalne komisije u ruke clanova prosijackih redova, ali dozvolila i upotrebu mucenja radi dobijanja priznanja. Veoma vazna je cinjenica da je prvobitna inkvizicija mogla da vrsi istragu ili da sudi samo hriscanima i onima koji su otpali od hriscanstva, ali ne i pripadnicima drugih vjera.
Godine 1479. vladari Spanije Ferdinand od Aragona i Izabela od Kastilje dobili su papsku dozvolu da jurizdikciju inkvizicije prosire i nad svojim drzavama (Aragon i Kastilja). Spanska inkvizicija bila je hijerarhijski organizovana i upravljena protiv: marana, moriska, alumbradosa i protestanata. Rezultati njenog djelovanja bili su toliko impresivni da je organizacija koja ih je izvojevala postala uzor ostatku rimokatolickog svijeta. Prvi general spanske inkvizicije bio je kardinal Tomas de Torkvemada. Pod njegovom upravom inkvizicija u Spaniji dozivjela je svoj vrhunac. Samo 1492. godine protjerano je oko 170000 Jevreja i judejska jeres je krajem XVI vijeka smatrana unistenom. Arabljani su prelazili na hriscanstvo, da bi izbjegli progone i sigurnu smrt. Godine 1609. oko 600000 moriska je protjerano iz Spanije.
Kardinal Djanpetro Karafa, koji ce kasnije postati papa Pavle IV, dobio je 1542. godine zadatak od pape Pavla III da osnuje centralno tijelo inkvizicije- Sanctum Officium. Ono je najprije imalo sest, a od 1587. godine trinaest kardinala. Povod za osnivanje ovog tijela bilo je napredovanje protestantske reformacije, a prostor na kome je djelovalo bile su zemlje sa rimokatolickom vecinom. U Francuskoj kralj Anri II ogranicava djelovanje Sanctum officium-a, dok je u Spaniji, Portugalu i Italiji ono prouzrokovala osjetno intelektualno opadanje.
Napoleon Bonaparta ukinuo je inkviziciju 1808. godine, ali je ona ponovo obnovljena 1814. godine. Inkvizicija je ponovo bila na udaru 1820. godine. Konacno 1834. godine na inicijativu samog pape, inkvizicija je prestala da postoji.
Po izvjesnim statistikama ucinak inkvizicije bio je sljedeci:
34628 osoba je zivih spaljeno,
18049 je protjerano (ne uzimajuci u obzir Spaniju),
308214 osoba kaznjeno je na druge nacine.
* autor ne garantuje tacnost statistickih podataka
