Njihov način preživljavanja ne zavisi od ekonomije tržišta jer se temelji na lovu, skupljanju plodova, ribolovu uz pomoć biljnih otrova i uzgajanju banana, kukuruza, manioke i duvana. Obično žvacu savijene listove duvana jer on oslobađa alkaloidne tvari
koje suzbijaju
umor i glad.Svake dvije do tri godine skupina napušta polja i selo koje su sagradili. Sela grade duboko u šumi i na visokim mjestima kako bi izbjegli poplave a neprijateljima otežali napad. Tipična janomanska kuća jeste sapono (zajednička kuća), velika okrugla koliba, prečnika oko 100m u kojoj živi više porodica.
Šuma im daje hranu i potrebne materijale: kosti, zube i kožu životinja, koju ipotrebljavaju za izradu noževa, strijela i posuda; biljno vlakno služi im za kolibe, krovove, torbe i mreže za spavanje, a od biljaka dobijaju i boje za oslikavanje tijela, otrove za ribolov, ljekove i snažna halucinogena sredstva koja služe šamanima u liječenju ili dok borave u hekuri (svijetu duhova).
Janomani smatraju sebe "ljudima Mjeseca" jer su, prema mitu po kojem objašnjavaju svoje korjene, stvoreni kada je Mjesečeva krv kapnula na Zemlju. To je narod ratnika koji često napada susjedne skupine, s kojim potom sklapaju primirja uz razmjenu darova i žena. U pripremi za bitku muškarci oboje tijela u crno što je ratna boja.
Velika važnost pridaje se ukrašavanju tijela: muškarci se ukrašavaju bojenjem tijela, te perjem lišćem i cvijećem, dok žene umeću štapiće kroz nos, obraze i bradu kako bi prizvale jaguarov duh.
Ritual inicijacije za djevojke počinje u vrijeme prve menstruacije, kada moraju neko vrijeme biti izolovane i poštovati posebna pravila prehrane i ponašanja. Na kraju toga razdoblja odvajaju se u skupine i reže im se kosa, čime se obilježava njihov ulazak u život kao žene. Nakon toga slavno ulaze u selo praćene ženama iz skupine.
Pogrebni rituali Janomana jednako su složeni i zasnivaju se na kremaciji koja se odvija ispred kuće preminuloga, gdje se uz tijelo spaljuju njegove lične stvari. N
akon spaljivanja skupe se kosti, stave u košaru i
pomješaju sa zgnječenim bananama kako bi ih mogla pojesti najbliža rodbina i
ostatak zajednice. Svrha ovoga čina je da se omogući živima da uđu u zajednicu i
svijet mrtvih.Otkriće zlatnih zaliha na teritoriji Janomana u 1970-ima dovelo je do invazije garimpeirosa (kopača zlata), radnika i vojke koji su zajednički i divlje sjekli šumu. Posljedice za indijance bile su kobne. Širile su se malarija, tuberkuloza i alkoholizam, rijeke su onečišćene puštanjem žive koja se koristila u obradi zlata, a mnogi su Janomani bili ubijeni i zatrovani hranom. Za ovu bi situaciju bila prikladna riječ genocid. Danas broj Janomana ponovo raste i smatra se da ih ima oko 21 000, što ih čini najbrojnijim narodom oko Amazona.
Od 1988. godine novi demokratski režim u Brazilu formalno je priznao prava indijanaca za posjedovanje zemlje, međutim državnu upravu koja određuje granice stalno ometaju interesi raznih grupa, kao što su uzgajivači životinja, te drvne i rudarske kompanije.
