Mahamudra je konačni cilj

Intervju sa Hanom Nidal
San Francisko, juli, 1995. godina
 

Možete li u kratkim crtama opisati razliku između Vađrajane i Mahajane i objasniti kako one rade sa umom i osećanjima?

U Mahajani postoji sutra i tantra. Tantrički deo Mahajane je ono što nazivamo Vađrajanom - kao na primer vizualizacija svih Buda aspekata - ali ono čemu je sam Buda podučavao deo je Mahajane. Suština i Vađrajane i Mahajane je u razumevanju praznine.

Sutrički deo Mahajane usmeren je na analiziranje kako nas samih tako i naših osećanja, sa ciljem da se pronađe neka vrsta poistovećivanja. Konačno spoznajemo da se ja samo po sebi ne može definisati i shvatamo da nema postojanje koje mu pridajemo. Tada uviđamo kako su naši koncepti sastavljeni od pet skandi - oblika, osećanja, opažaja, impulsa, svesti. Potom proveravamo da li bilo koji od ovih faktora sa kojima se poistovećujemo zaista postoji ili ne. Posmatrajući shvatamo da oni ne postoje i prijanjanje za sopstvenu ličnost, šta god to značilo, nestaće. To je pristup sutričkoj Mahajani.

U Vađrajani, tantričkom delu Mahajane, poistovećivanjem sa Buda aspektima rastapamo prijanjanje za svoje ja. Zamišljamo sebe kao neki oblik Bude, na primer Čenrezig. On nije postojan, niti je ego. Nema sva ta prijanjanja koja mi posedujemo. Tako se kroz poistovećivanje sa oblikom Bude oslobađamo prijanjanja za sopstveno ja. Rezultati su isti kao i u sutričkom delu Mahajane - stvar je u tome gde nam je prijatnije.

Ako se metodi slede na pravi način, razlika između sutre i tantre je samo u brzini ostvarivanja rezultata. Ono što nazivamo Vađrajanom daje brže rezultate ako se ispravno shvati i sledi na pravi način. Rezultati se, uglavnom, zasnivaju na spoznaji da stvari nisu postojane, stvarne kao što mi mislimo da jesu. Zato je važno da, kada praktikujemo metode Vađrajane, spoznamo i tu njenu stranu, inače smo u opasnosti da stvorimo svet pun fantazija. Um poseduje sve te navike i automatski će prijanjati za sve što činimo. Ako nismo svesni ove težnje uma, samo ćemo jedan koncept zameniti drugim, što opet nije oslobođenje. Metodi su oslobađajući samo ako pomažu da nestanu koncepti i prijanjanja.

Da li ljudi mogu da rade meditaciju na Karmapu bez vizualizacije samog Karmape? Mogu li vizualizirati nekoga za koga osećaju da predstavlja kvalitete neprijanjanja?

Tu se onda nameće pitanje transmisije. Tu moć nema baš svako. Sa Karmapom transmisija je direktna i tu nema greške. Preporučljivo je držati se toga.

Kako se Mahamudra uklapa u ovu priču?

Ovde takođe imamo sutričku i tantričku Mahamudru kojoj je konačni cilj - spoznaja prirode uma. Svaki drugi metod je samo vrsta usmeravanja ka tome. Sa Mahamudrom direktno radimo sa umom i usredsređujemo se na sam um.

Dok tražimo taj zračeći kvalitet uma da li još uvek može postojati rasuđivanje?

Nivo na kojem mi radimo je konceptualni nivo i stoga je veoma korisno da se koncepti usvoje na pravi način jer je to osnova da zaista spoznamo šta je to um. U suprotnom on je zaslepljen zbog prijanjanja za koncepte i praćenja istih. To je ceo proces - prvo osvešćujemo sopstvene koncepte, potom ih, dokle god smo vezani za njih, možemo koristiti kao pomoć do oslobođenja. Ako se koncepti upotrebljavaju da bi se spoznalo kako um radi, onda je to samo po sebi pomoć u oslobađanju koncepata. Međutim, samo razumevanje na intelektualnom nivou nije dovoljno, kroz ovaj proces se mora proći učenjem, razmišljanjem i meditacijom - ova tri stupnja su neophodna.

Naravno, rezultat je spoznaja da koncepti ne postoje ali prvo moramo otkriti njihovu postojanost, a potom kako oni i um rade. Kada jednom to razumemo, to raščlanjivanje će na izvestan način promeniti naš um. To je oslobađajući kvalitet - kada um ima svoju punu sposobnost i kada su prisutni svi kvaliteti uma (mudrost, saosećanje ... ), svi su prisutni i stalno su uključeni. Tako je prisutna i sposobnost da pomažemo drugima, što do sada nije bio slučaj. Dokle god ograničavamo sebe sve što možemo uraditi za druge je, takođe, veoma ograničeno.

Postoji li u budizmu mesto za našu ličnosti i naš ego? Ili se pretpostavlja da ih razumemo, vidimo kakvi su, pa zatim kroz postepeno rastapanje postaju jasni? Ili postoji li neko mesto za naše ličnosti da nastave kroz sve to? Neke tradicije naglašavaju da ličnosti nisu neko nužno zlo ili nešto što treba da nestane.

Ličnosti moraju da se rastope. Ego i prijanjanja za njega se, takođe, moraju rastopiti. Način na koji će se pojedinac kasnije ostvariti biće u saglasnosti sa njegovim potrebama. Tu će se nametnuti i pitanje sa kim imamo karmičku vezu i kako im možemo pomoći. Tada naše želje neće biti te koje se moraju zadovoljiti. Samo kao odgovor na potrebe drugih imaćemo određenu ličnost. Obično kada govorimo o ličnosti, govorimo samo o sopstvenim potrebama, a ne o potrebama drugih - tu je ključna razlika.

Kako možemo uključiti ponude u svakodnevni život?

Priča o ponudama spada na neki način u priču o darežljivosti koju možemo činiti na svim nivoima. Razvijanje ove sposobnosti je veoma važan deo naše prakse. Kada je ponuda formalna, kao na primer kada imamo oltar, onda se to čini u okviru određene tradicije. To je nešto što nam pomaže da se oslobodimo mnogih prijanjanja. Budama nisu potrebni mirisni štapići, ni cveće, niti bilo šta drugo. Ponude nisu za njihovu dobrobit, nego je to dobro činiti kako bismo stekli naviku darivanja. To nam olakšava put ka darežljivosti, podseća nas na utočište, a time, takođe, ojačavamo i zahvalnost, što je još jedan važan kvalitet.

Zato je od velike koristi razvijanje takvih kvaliteta ali pitanje je kako to uraditi. Možemo to uraditi na tradicionalan način ponudom stvari koje predstavljaju predmete čula, stvari za koje smo sami vezani, stvari koje bismo želeli da posedujemo ... - to je ono što nudimo. Ponudom umanjujemo naše sopstveno vezivanje za njih. Kad god vidimo ili doživimo nešto lepo možemo poželeti da sva druga bića imaju takvu sreću. Ovo, takođe, pomaže.

Uključivanje ponuda u našu svakodnevnicu povećavamo brižnost i saosećenje za druge, jer tako stičemo naviku da ne mislimo samo o sebi. Znači, kad god nam se nešto lepo dogodi podelimo to sa drugima u našem umu. Kasnije ćemo moći da dajemo mnogo više i darežljivost će se uvećati. Ovo se,takođe, dešava i u praksi ponuda Mandale.

BACK