Zmajevo, selo u kojem je rođen
muzički pedagog, dirigent, kompozitor i aranžer Sava Vukosavljev (1914 - 1996).
Vukosavljev je završio Učiteljsku školu u Somboru 1935. godine. Uz to je časove
violine pohađao kod profesora Antona Rusnjaka u Muzičkoj školi Somborskog
pevačkog društva, a teoriju muzike - kod profesora dr Ljudevita Kiša. Od 1934.
godine pa sve do završetka muzičke škole Vukosavljev diriguje školskim horom i
orkestrom, dok je u školi istovremeno i član literarne sekcije Natošević. Takođe
je bio i redovan član simfonijskog orkestra Sombora i član duvačkog orkestra
Sokolskog društva. Po završetku Učiteljske škole radi po vojvođanskim selima -
Kupusini, Bačkom Monoštoru i Pašićevu (današnjem Zmajevu). Kasnije, baveći se
obrazovanjem mladih ljudi, S. Vukosavljev sa svojim kolegama (Ljubišom
Stankovićem Zembom - kasnije politikologom, zatim Darinkom Stankov - nastavnikom,
Miloradom Beljanskim, kasnije članom Opštinskog sindikalnog veća u Novom Sadu, i
Vojislavom Maleševim, koji je streljan u ratu), organizuje amaterske predstave,
zatim priredbe i balove sa pozivnicama. U predstavama su učestvovali glumci,
učitelji, i ponekad, đaci. Predstave su održavane u kafanama Mike Vukosavljeva i
Toše Kobilarova. Pri tome , one je najradije predstavljao prestave u kojima je
bilo muzike - pesme i igre.
Osim amaterskih pozorišnih prestava, u Pašićevu je do 1941. delovao i hor pod
rukovodstvom dr Vase Vukovića. Hor je pevao u crkvi, na javnim skupovima i
seoskim svečanostima. Istovremeno su i drugi narodi u Pašićevu razvijali svoj
društveni život.
Za vreme rata od 1941. do 1944. godine, kulturni životpotpuno je zamro, kako u
Pašićevu, tako i u celoj Vojvodini. Vukosavljev odlazi u izbeglištvo u Srbiju,
gde biva postavljen na mesto učitelja u Stojniku Aranđelovačkom. Na sopstveni
zahtev, prebačen je u Mokrin septembra 1941. godine, gde je osnovao i uspešno
vodio muzički crkveni hor, sve do odlaska pevača u redove NOV-e. I Vukosavljev
stupa u redove vojske 20. oktobra 1944. godine, i to prvo u Zrenjaninu, a zatim
u Beogradu, pri Vrhovnom štabu. Kada se Bataljon Vrhovnog štaba rasformirao
decembra 1944. godine, Vukosavljev odlazi da radi kao dirigent umetničke ekipe
Mobilnog centra GŠ NOV-e i POV-e u Somboru.
Kulturno oživljavanje Vojvodine uslediće tek nakon oslobođenja od okupatora, kad
slobodarski narodni duh, patriotizam i rodoljublje postanu ideja vodilja svih
naših naroda širom Jugoslavije.
Vođen ovim plemenitim idejama, S. Vukosavljev muzički učestvuje u opštem
društvenom oporavku. Godine 1945. on formira duvački orkestar Dopunske brigade u
Apatinu i sa njim nastupa na različitim svečanostima Armije, u oslobođenim
gradovima.
Vreme provedeno u NOB-u motivisalo je S. Vukosavljeva da se bavi prikupljanjem,
beleženjem i aranžiranjem pesama poteklih iz tog vremena.
Nakon rata, sve svoje melografske zapise Vukosavljev objavljuje u zbirci "Borbene
pesme slobode", iz serije "Masovne radničke i partizanske pesme", 1972. godine.
Takođe u patriotskom duhu, objavio je zbirku "Proleteri svih zemalja, živjeli".
Za vreme rata, u Trećoj brigadi, Vukosavljev sarađuje sa dirigentima hora
umetničke ekipe ove brigade - Lukom Gavrilovićem i Stevanom Papom. Nakon
završetka rata, Treća brigada, u okviru koje je duvački orkestar S.
Vukosavljevaa jedno vreme radio, obustavila je rad, dok je Vukosavljev
postavljen za nastavnika u Omladinskom bataljonu. U ovom periodu on proširuje
svoje muzičko obrazovanje, pohađajući jednogodišnji kurs za dirigente, i
nastavno-teorijski odsek u Muzičkoj školi "Isidor Bajić" u Novom Sadu. Na
jednogodišnjem tečaju, dirigovanje je predavao Svetolik Pašćan, a harmoniju,
kontrapunkt - dr Rikard Švarc. Na nastavno-pedagoškom odseku, harmoniju,
kontrapunkt i dirigovanje Vukosavljev je pohađao kod profesora Vojislava Ilića,
violinu - kod Dušana Ilina, a solfeđo i teoriju - kod Antuna Tota.
U narednom periodu Vukosavljev učestvuje u mnogobrojnim kulturno-umetničkim
aktivnostima grada, vodi horove, učestvuje u osnivanju i radu Novosadske
filharmonije. Od 1947. do 1953. godine radi kao referent za muziku, a zatim i
kao šef odeljenja za kulturu Povereništva za prosvetu i kulturu Glavnog izvršnog
odbora Narodne skupštine Vojvodine. Po sopstvenoj želji, 1953. godine
Vukosavljev počinje sa radom u Školi za vaspitače u Novom Sadu, gde je aktivirao
muzičko znanje i umeće, formirajući tri reprezentativna hora i dva orkestarska
ansambla. Posle pet godina rada, premešten je u Radio-Novi Sad, gde ostaje do
penzije.
Osniovač je Velikog tamburaškog orkestra Radio-Novog Sada 1957. godine. TO
Radio-Novog Sada osnovan je 1949. godine. U početku je njegov rad bio usmeren na
instrumentalnu pratnju pevača i sviranje narodnih plesova. Godine 1957. S.
Vukosavljev osniva Veliki tamburaški orkestar Radio-Novog Sada, koji je svojim
bogatim i kvalitetnim muzičkim sadržajima afirmisao Novi Sad i Vojvodinu, u
zemlji i inostranstvu. Na programu orkestra, koji je godišnje snimao 800 minuta
muzike, nalazi se narodna muzika svih naroda i narodnosti Vojvodine, zatim
Kosova i drugih republika.
Mnoge kompozicije i aranžmani S. Vukosavljeva zvučno su zabeleženi više puta.
Najčešće su snimane narodne kompozicije - Ardeljanka, Veliko bačko kolo, Gavrino
kolo, deliblatski mađarac, zatim Koso moja, svilena pa gusta, Sitno banatsko
kolo, Sremčica kolo i Tandrčak. Od umetničkih kompozicija, često su snimane -
Kokica i Radničko kolo Marka Nešića i kompozicija Sve dok je tvoga blagog oka
Isidora Bajića.
Takođe je orkestar izvodio koncertna dela jugoslovenskih kompozitora, nastalih u
sto godina. Pod rukovodstvom S. Vukosavljeva, Orkestar je svakodnevno bio
prisutan u Jugoslovenskom životu, preko radija, televizije i koncerata. Osim u
zemlji gostovao je i u Francuskoj, Italiji, USA, Libiji, Mađarskoj i Kanadi.
Iz ovog orkestra ponikli su najbolji primaši tamburice - Aleksandar Aranicki,
Slavko Subotin, Matija Perović i Jovan - Janika Balaž.
Tokom rukovođenja TO Radio-Novog Sada, Vukosavljev je svoje znanje o tamburi
prenosio i na mlađa pokoljenja, baveći se pedagoškim radom na ovom području.
Godine 1960. on sa kolegama - Isidorom Hadnađevim (kompozitorom, melografom i
urednikom za narodnu muziku Radio-Novog Sada) i Brankom Čenejcem (kompozitorom,
horovođom, i muzičkim urednikom istog radija), objavljuje šest svezaka pod
nazivom ŠKOLA TAMBURE VOJVOĐANSKOG SISTEMA. ! U prvoj svesci izložio je osnovna
znanja iz teorije muzike i muzičkog opismenjavanja, zatim zanimljivosti o
tamburama i njihovim vrstama, pretežno se zadržavajući na vojvođanskoj tamburi.
U ovoj svesci takođe je detaljno obrađena i tehnika dobijanja tonova, tj. način
sviranja na vojvođanskoj tamburi. Narednih pet svezaka posebno su dragocene zbog
toga, što se u njima nalaze kompozicije za tamburu, počev od najjednostavnijih
melodija i pesama, do složenijih višeglasnih aranžmana namenjenih tamburi i
tamburaškom orkestru.
I nakon odlaska u pnziju , Vukosavljev je nastavio da se bavi vojvođanskim i
drugim tamburama, objavljujući priloge i zbirke posvećene ovom instrumentu.
Sava Vukosavljev je zvuk instrumenta pokušao da unese u svakodnevni život ljudi,
da srodi pesme o životu - sa tankim zvučanjem tambure i duhom Vojvodine. Na isti
način, on plodnu vojvođansku zemlju i sezonske poslove na njoj, vezuje za muziku.
Tako u zbornicima edicije Proleće na čenejskim salašima, iz godine u godinu mogu
da se nađu njegovi prilozi i kompozicije posvećene žitu, divljači i drugim
temama vezanim za vojvođanska domaćinstva. Najpoznatije kompozicije ovog tipa su
- Žetelačka pesma iz pozorišnog komada Krajiškinja, a zatim U Banatu žito više
glave, Dudovi, Jarko sunce odskočilo, i mnoge druge.
U svom stvaralačkom opusu S. Vukosavljev ostvario je više različitih ciljeva.
Prvi, o kojem je i sam govorio jeste - učestvovanje u širenju nacionalnih i
internacionalnih veza putem muzike. Da bi istakao bogatu muzičku tradiciju na
području Vojvodine, on je u funkciji melografa zapisao preko hiljadu gradskih
pesama, narodnih pesama i igara. Te zapise je iskoristio za komponovanje
muzičkih aranžmana, najčešće za tamburaški orkestar . Rezultate koje je postigao
na području melografije, Vukosavljev je objavio na Kongresu folkolorista
Jugoslavije na Bledu 1959. godine, zatim u Zborniku partizanskih narodnih napeva
1962. godine ili na Međunarodnom simpozijumu za proučavaje radničke masovne
pesme u Velenju 1965. godine. Mr Mirjana Brković u rukopisu - Građa za
bibliografiju Save Vukosavljeva navodi da je Vukosavljev ostavio oko 50
originalnih kompozicija, zatim oko 4000 aranžmana kompozicija domaćih autora, i
oko 170 aranžmana nastala na pesme ili melodije naroda i narodnosti.
Bavljenje tamburama S. Vukosavljev preneo je i na oblast pedagogije, sarađujući
sa svojim kolegama na udžbenicima tambure.
Svoje pedagoške kreativnosti Vukosavljev je pokazao i komponujući zbirku pesama
za predškolsku decu, pod nazivom Veseli poletarci. Tekstovi iskorišćeni za
kreiranje dečijih pesama su narodni, ili su nastali iz pera čika Jove Zmaja,
MIre Alečković i drugih. Iz pesme u pesmu utvrđuju se stari i primenjuju novi
ritmički i melodijski obrasci, koje deca kroz zanimljive tekstove usvajaju
mehanički, tj. bez napora.
Svojom kreativnošću na polju muzike, S. Vukosavljev proniknuo je u tradicionalne
vojvođanske korene i korene drugih naroda na tom području, i odnegovao ih
zahvaljijući sintetizi muzike, običaja i života naroda Vojvodine. Bogatu muzičku
kulturu Vojvodine i cele Jugoslavije popularizovao je kako u zemlji, tako i u
inostranstvu. Za svoje zasluge dobio je i mnogobrojna priznajna i nagrade.
Ljubiteljima njegove muzike i vojvođanskog zvuja ostaje da proniknu i
popularizuju neistražena dela ovog, među kolegama cenjenog i u narodu omiljenog
muzičara.
Zvonko Bogdan rođen je 05.01.1942.
godine u Somboru.
"Kod nas, u našoj kući, muzika se nije zavolela slučajno" - kaže Zvonko Bogdan.
Na salašu svoga dede po majci, Stipana Kukuruzara, na periferiji Sombora, Zvonko
Bogdan je proveo vreme do polaska u školu. Otac i majka su ga, još kao bebu,
dali dedi na salaš, da stasa za školu.
Njegov drugi deda, po ocu, Franja Bogdan, je bio drugačiji od Stipana Kukuruzara.
Živahne prirode, fijakerista po zanimanju, voleo je kako se to obično kaže -
život: pesmu, ljude, kafanu... U kući, u ćošku, imao je sve tamburaške
instrumente, pa su gosti, po svom raspoloženju i volji, mogli odmah da se maše
za koji od njih. Bio je jako muzikalan i svirao u sve tambure. Čak je, negde
pred I svetski rat, sa svojom bandom trebalo da snimi i ploču. Ali, izbi rat -
rasturi se banda! Od ploče nije bilo ništa.
Otac Zvonka Bogdana - Stipan Bogdan bio je kovač. Tačnije -potkivač. Moj otac -
priča Zvonko Bogdan - bio je čovek veoma radan i vredan, i voleo je da sve u
kući bude kako treba. Ali, kad bi poslu došao kraj, počinjalo je "drugo
poluvreme" - kafana, društvo, pesma i svirka. Dešavalo se mnogo puta da je
stizao kući u cik zore, na obaveznom fijakeru, s još obaveznijom pratnjom
tamburaša, pa bi se još dugo u kući pevalo i sviralo. Za mene je to bilo veoma
uzbudljivo, utoliko pre što se dešavalo u jednoj opuštenoj atmosferi, bez
trzavica i svađa u porodici, veselo i razdragano, pa je i to sigurno uticalo da
od najranije mladosti zavolim pesmu i tamburaše. Otac Stipan je godinama pevao u
somborskom "Bunjevačkom kolu", a kasnije i u horu KUD-a "Miroljub".
Majka Zvonka Bogdana - Maca Bogdan, salašarska domaćica, bila je, kao i otac,
vrlo muzikalna. Zajedno su pevali u horu. Ona bi nesvesno, kad se zapeva, pevala
drugi glas. Prosto automatski.
Ujak Zvonka Bogdana - Antun Kukuruzar zvani iz milošte Tonika, kome je Zvonko
Bogdan posvetio pesmu "Govori se da me varaš", bio je izuzetno muzikalan i
svirao je harmoniku. Zvonko Bogdan kaže - ja sam od mog ujaka naučio da volim:
muziku, njive, salaše, konje i sve ono što je vezano za Bačku.
No, kao i kod drugih, detinstvo i mladost Zvonka Bogdana ispunili su školski
dani. U Somboru je završio osnovnu školu i upisao ekonomsku školu. Zvonko Bogdan
se kao srednjoškolac zainteresovao i za nešto sasvim drugo - za glumu, pa je
ubrzo i dobio probni aranžman u Somborskom pozorištu....
Posle kratke pozorišne avanture, zbog koje je u 19. godini zauvek napustio rodni
Sombor, obreo se u Beogradu. Tada započinje drugu karijeru, pevačku.
Zvonko Bogdan kaže - "Kad sam otišao u Beograd, da se upišem na Pozorišnu
akademiju, nisam imao od čega da živim i tada sam počeo da pevam po kafanama. Tu
sam našao sebe i svoj svet. To je bilo 1963. a te kafane su bile drugog reda. U
hotel "UNION" sam došao sedamdesetih, kada sam već imao nekakvu afirmaciju. I
tada sam pevao samo naše tradicionalne pesme, jer drugo nisam ni znao. Moj prvi
nastup je bio na Kalemegdanskoj terasi, i tamo sam pevao pesme koje sam naučio
kod svoje kuće: "Milkina kuća na kraju" i "Jedno jutro čim je zora svanula" itd.
Tada sam shvatio da imam sreću što sam SLUČAJNO od kuće i iz raznih svatova
poneo repertoar od koga živim i danas."
Prve kompozicije
Zvonko Bogdan kaže - "To se deslio 1971. baš posle smrti mog oca, kad sam
shvatio da pevajući po kafanama ne mogu dugo da opstanem, niti da uradim bilo
šta drugo. Jer, takvih koji to rade ima jako mnogo. To sam shvatio, a imao sam i
takvog učitelja i takve saradnike i stremio sam ka onom putu gde sam moram nešto
da stvorim. Bez kreativnosti nema "produžetka". Tako sam napisao prvu i ozbiljnu
kompoziciju koju sam dosta dugo krio, jer nisam hteo da se pojavim u onoj
euforiji novokomponovanih pevača. A bilo mi je jako teško dokazati se kao autor
nečega. I kada sam napisao pesmu "EJ SALAŠI NA SEVERU BAČKE" i kad sam
melodijski zapis odneo u Radio Novi Sad, da pesmu otpevam, rekao sam da je to
jedna stara pesma koju sam naučio od nekih somborskih tamburaša. Na to je čika
Pišta - kontraš, koga ja smatram najboljim tamburaškim svircem u moje doba,
rekao: "Kako to, kad sa tu pesmu nikad u svom životu nisam čuo". I kad smo je
snimili ja sam bio strašno uzbuđen što je probni snimak uspeo. I to je bio moj
prvi korak ka pisanju tekstova i komponovanju."
Zvonko Bogdan se u Beogradu oženio suprugom Mirjanom (Subotičankom), s kojom ima
dvoje dece: Sigmunda (1974) i Evelinu (1976).
Zvonko Bogdan od 1980. godine živi u Subotici, u kući koju su kupili pri
doseljenju iz Beograda.
Njegov prvi saradnik i profesor bio je slepi klavirista gospodin Baluk koji je
bio apsolvent za crkvene orgulje i klavir. Zvonko Bogdan je radio sa Janikom
Balažom, snimao je pesme sa Šandorom Lakatušem, radio je sa koncert majstorom
Lucijanom Petrovićem, nastupao sa Georgijem Zamfirom, sa najboljim cimbalistom
svih vremena Tonijem Jordakijem, sa velikim tamburaškim orkestrom Radio
Televizije Novi Sad...