Brak iz interesa
Prepala
se videvši ga prvi put. Iskrivljen i deformisan, ružnog lica sa punim usnama,
ponašao se čas kao kmezavo dete, čas kao pijani sadista. Ali, ono što
je bilo najvažnije - bila je njena sudbina, 28. juna 1744. uzela je ime
Katarina (po poreklu je bila Nemica), pokrstila se u pravoslavnu veru a idućeg
dana se verila. Veliki vojvoda nije bio mnogo stariji od nje. Povremeno bi našli
nešto zajedničko praveći jedno drugom društvo ili se igrajući
po hodnicima palate. No, s vremenom je i međusobna netrpljivost rasla,
postajući sve očiglednija. Približava se i čas kad je trebalo
zakazati venčanje.
Venčali
su se u vizantijskom sjaju, oboje odeveni u srebro i okićeni dragim
kamenjem. Te noći je, posle velike gozbe i bala, mladoženja pao u krevet
pijan kao zemlja. Katarina nije znala treba li da bude ljuta ili da blagosilja
situaciju. Sledećih noći je u krevet često nosio igračke -
vojnike i igrao se na svojoj strani kreveta. Svakome je bilo jasno da je ovaj
brak potpuni promašaj.
Veliki
vojvoda, žalosno svestan svoje ruznoće, počeo je da se perverzno
naslađuje zagorčavanjem života Katarini. Noću je bio impotentan,
a danju sumanut, prepadnut princezom i iritiran njenom odanošću svojim dužnostima.
Ona se gotovo razbolela od silnog učenja ruskog i pravoslavnih običaja.
Nakon
osam godina braka, Katarina je i dalje bila devica. Očajnički je želela
ljubav. Jednog dana je počela da flertuje sa dvorjaninom po imenu Sergej
Saltikov. Sviđao se ženama i on je toga bio svestan. Bio je oženjen
jednom od caričinih dvorkinja, putovao je i stekao mnoge prefinjene manire.
Katarina, čiji je apetit za mladim i lepim muškarcima prerastao u maniju,
bila je potpuno zaneta. Nije prošlo mnogo i oni su postali ljubavnici. Izgleda
da niko za to nije mario. Veliki vojvoda je imao svoje prostitutke, a carica je
preko toga prelazila zarad opšteg dobra. Naslednika još nije bilo.
Katarina
je zatrudnela 1754. i rodila sina po tituli i imenu Veliki vojvoda Pavle.
Saltikovu su preporučili da otputuje zbog zdravstvenih problema, a carica
je preuzela dalje da ga sama odgaja. Katarini je srce bilo slomljeno zbog
odlaska Saltikova ali se zarekla da neće više nikada dozvoliti da je i
jedan muškarac povredi. Kada se vratila dvorskim dužnostima, počela je da
se otkriva njena čelična priroda.
"Moja
je nesreća da mi srce bez ljubavi ni jednog sata ne može biti
zadovoljno", pisala je kasnije. Na sreću, naišao je mladi romantični
Poljak, grof Stanislav Ponjatovski. Nije bio tako lep kao Saltikov, ali je bio
vrlo obrazovan i veoma osećajan. Katarina se na njega nameračila. Kada
bi jednom ugledala čoveka, bio bi izgubljen. Iako isprva zbunjen i uplašen,
Ponjatovski je pristao da se preruši u krojača ili muzičara i stigne
u odaje Velike vojvotkinje. Jednog jutra su ga uhvatili kako se iskrada i
dovukli ga pred Velikog vojvodu. "Priznaj i sve će ti biti oprošteno",
reče mu Petar miroljubivo. Iako ga nisu zanimale avanture njegove supruge,
volio je da zna šta se dešava. Veliki vojvoda je bio strašno nepredvidljiv i
mogao je probosti grešnika mačem na licu mesta. Ali, cela stvar se završila
tako što je Petar doveo dvije svoje ljubavnice pa su odigrali partiju karata učetvoro.
Ponjatovski je postao pion u zakulisnim diplomatskim igrama Sankt Petersburga,
da bi na kraju bio proteran iz Rusije.
Orlov
stupa na scenu Katarina ga je godinama iscrpljivala svojim bezobzirnim političkim
manevrima. Jednog dana bi ga postavila za kralja Poljske, a već sledećeg
bi ga naterala da abdicira. To ponižavanje ga je ubilo. Ubrzo posle Poljaka
pojavio se jedan od najvažnijih muškaraca u njenom životu.
Grigorije
Orlov bio je Tatarin zadivljujućeg izgleda, jedan od petorice braće
poznate po lepoti i snazi. Bio je prosečno inteligentan i nije mogao da joj
priušti čari dubokoumnih razgovora, ali bio je zapanjujuće senzualan
i činio da ona u potpunoti oseti život. Sa političke tačke gledišta,
on je predstavljao izvanredan izbor. Čitav klan Orlovih se ponosio što je
jedan njihov clan postao ljubavnik Velike vojvotkinje, pa su se zaklinjali na večnu
lojalnost, pridobijajući za sebe i ostale oficire. Njoj je bilo veoma važno
da ima vojsku iza sebe.
Na Božić
1761. umrla je kraljica Jelisaveta. Iznenada, Katarinin ružni i pokvareni
suprug, kojeg je toliko mučila, postao je Petar III, car svih Rusa. Dokopavši
se vlasti, naprosto je podivljao. Ismejavao je Jelisavetin kovčeg, odbijać
da nosi crninu i zbijao šale pri pogrebnoj ceremoniji. Katarina je, želeći
da ostavi dobar utisak, odevena u crno od glave do pete, bdela nad balsamovanim
telom žene koju je mrzela.
Još jednom je bila u drugom stanju, ovog puta sa Orlovim. Kada se rodio sin, dali su ga na usvajanje. Petar, koji je pretio da će unistiti tu ženu koja se tako ledeno odnosi prema njemu, uzviknuo je za stolom na jednoj svečanosti: "Sam Bog zna odakle joj ta deca, ali barem znam da nisu moja!"