GOTIČKI STIL

Doba vjere, kako je s pravom nazvan srednji vijek, dalo je najviše domete u gotičkoj umjetnosti. Ponikla sredinom XII vijeka na maloj teritoriji oko Pariza, gotička umjetnost brzo postaje "medjunarodni" stil za gotovo čitavu Evropu. Ona se razvila iz romaničke umjetnosti u vremenu u kojem je feudalna klasa još uvijek bila predstavnik društva, ali je već i gradjanstvo dobijalo sve veći ekonomski i politički značaj.

Najviši umjetnički izraz gotike je katedrala koja je, pored gradskih utvrdjenja i zamkova, dio arhitekture srednjovijekovnog grada. I gotička katedrala je kao i romanička, bazilikalna gradjevina, ali je istočni horski dio toliko produžen i složen da se poprečni brod nalazi skoro na sredini gradjevine. Tri konstruktivna elementa omogućila su da katedrala raste u visinu i da, spolja i iznutra, ispoljava naglašenu vertikalnost i stremljenje u visinu. To su krstasti,rebrasti svodovi,potporni stubci,prelomljeni luci. Rebra krstastog svoda prenose pritisak i usredsredjuju ga na 4 tačke ležišta rebara, gdje ga prihvataju vertikalno naniže snopasti stubovi. Pritisak koji djelije sa strane odvodi se na potporne stubce koji se nalaze izvan gradjevina, zapravo oko nje. Zid je na taj način kao nosač nepotreban i zamjenjuje se visokim prozorima. Tako unutrašnjost postaje viša, šira, i svijetlija.

Nedostatak zida i zidnog slikarstva u gotičkim katedralama, posebno u Francuskoj, nadoknadio je vitraž. I sam jedna vrsta zida, ali zida koji propušta svjetlost srednjovijekovni vitraž blista od intenziteta boja:  plave, žute, crvene. Kako nije postojala proizvodnja velikih staklenih okana, spajani su mali komadi obojenog stakla olovnim trakama veliki prostor. Ovako stvoren vitraž propuštao je svjetlost i bojio je svojim koloritom a ona se reflektovala na susjedne zidne površine. Tim promjenama svjetlosti i obojenim refleksima koji su šetali po zidovima vitraž je oživljavao unutrašnji prostor katedrale.

Katedrala u Milanu je jedinstvena,jer je jedini primjerak gotičke gradnje (najvećim dijelom pridržava se obrazaca gotičkog stila) u italijanskoj sakralnoj arhitekturi. Čudo, jer teškoće, protivrječnosti, problemi i osporavanja tokom njezine izgradnje nameću pitanje kako je taj poduhvat uopšte uspio. Kao posljedica doprinosa velikog broja projektanata može se primjetiti izvjesno spajanje neogovarajućih elemenata (dovoljno je samo baciti pogled na fasadu) koji ipak nisu naškodili opštem rezultatu. I najzad, ona je potvrda teorije već naznačene u kritičkom dijelu arhitekture XIX vijeka. Ledika,prema kojoj je gotičkji stil ili bolje gotčka katedrala izraz moći monarhije.I zaista, nije slučajno Duomo podignut u Milanu,jedinom gradu Italije u kome se u to vrijeme učvrstila jedna dinastija, dinastija Viskonti koja je htjela da ima ulogu ujedinitelja cijelog poluostrva.

Na bokovima katedrale i na apsidi,najstarijem dijelu crkve,već se osjećaju "arhitektonske kontradikcije", koje čine Milansku katedralu izuzetnom u evropskoj gotičkoj panorami. Posebno jasan kontrast izmedju snažne osnove gradjevine i mnoštva lukova, šiljatih vrhova i tornjeva koji ukrašavaju najviši dio katedrale. Elementi koji ujedinjuju ili razdvajaju ova dva dijela gradjevine su ogromni prozori (njih 169) koji prema arhitektonskim pravilima gotičkog stila razbijaju monotoniju zidova dajući im lakoću. Isprepletanost potpornih lukova koji vezuju bočne zidove i spoljni dio apside tipično je gotička. Spoljašnja kitnjasta struktura ugrožena je smogom i zahtjeva neprestano i marljivo održavanje.

Statue na visokim šiljastim tornjevima koji se izdižu nad gradskom panoramom jedna je od glavnih karakteristika Milanske katedrale. Najstarija statua potiče sa početka XV vijeka, a na zauzimanje Marka Karelija podignuta je na tkz. "igli" statua Sv.Djordja.Ali najdraža statua Milanaca,istinski simbol grada je "Madonnina" statua postavljena na centralnoj igli na visini od 108.5 m : statua Djevice,visoka je 4.16m izlivena od pozlaćene bronze 1774.godine. Na Milanskoj katedrali radili su najveći vajari sjeverne Italije od XV vijeka pa do danas tako da se ona može smatrati "otvorenim muzejom" lombardijske skulptorske umjetnosti. Posebnu pažnju privlače maštoviti oblici "garguja" kamenih figura kroz koje otiče voda u jakim mlazovima koji se slivaju na zemlju daleko od zidova.

                                                                                                                                       <----BACK