Nacistička stranka
Nakon završetka Prvog svjetskog rata Hitler je ostao u vojnoj službi, koja je sada bila angažirana u suzbijanju socijalistickih pobuna koje su izbijale diljem Njemačke, uključujući i Minhen, gdje se Hitler vratio 1919. Hitler je također učestvovao u obučavanju u 'nacionalnom razmišljanju' koje je vodio "Odjel za obučavanje i propagandu" (Dept lb/P) bavarske "Reichwehr" skupine, koje je predvodio kapetan Mayr. Cilj ove skupine bilo je stvaranje 'žrtvenog jarca' za izbijanje Prvog svjetskog rata te stvaranje krivca za poraz Njemačke. Krivac je pronađen u 'Internacionalnom Jevrejstvu", komunistima i kao i političarima svih boja i oprijeljenja.
Zbog svoje inteligencije i govorničkih sposobnosti, Hitler je bio imenovan "V-Mann"-om "Skupine za prosvjetljavanje" kojem je bio cilj utjecanje na vojnike koji su imale isti stav, a glavni štab je također odredio da infiltrira jednu malu nacionalistički orijentiranu stranku Njemacku radnicku stranku u januaru 1919. Hitler je postao članom Njemačke radničke stranke u maju 1919, gdje se upoznao sa Deitrichom Eckartom anti-semitom i ključnim članom stranke.
1920, Hitler je otpušten iz vojske te je odmah nakon toga sasvim se uključio u aktivnosti Njemačke radničke stranke. Ubrzo je postao njezin vođa i promijenio joj ime u Njemačka nacional-socijalistička radnička stranka (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, NSDAP), znanu i kao Nacistička stranka . Hitler je ubrzo shvatio da ima dva talenta: govorništvo i nadahnjivanje osobne lojalnosti. Njegovi ulični govori u kojima je napadao Jevreje, socijaliste i liberale, kapitaliste i komuniste, osvojilo je umove privrženih sljedbenika, od kojih su prvi postali: Rudolf Hess,Herman Goering, i Ernst Rohme. Jedan od obožavatelja je bio i njemački feldmaršal Erich Ludendorff, kojeg je Hitler odlučio iskoristiti kao paravan za preuzimanje političke moći u Minhenu središtu Bavarske kroz takozvani Hitlerov puč ili Marš na Berlin 8 novembra 1923, kada su nacisti započeli marš iz jedne pivnice do Bavarskog ministarstva rata u cilju izbacivanje tadašnje Bavarske vlade koju su sačinjavali desni separatisti, a poslije su namjeravali marširati prema Berlinu. Kod tog pokušaja bavarska vojska je uspjela brzo raspršiti naciste i uhititi Hitlera. U želji da zadrži poziciju vođe Hitler je imenovao Alfreda Rosenberga za privremenog vođu.
Na sudu, Hitler je bio optužen za veleizdaju i u aprilu 1924 sud je presudio kaznu od pet godina zatvora, biva zatvoren u Landsbergu. Dok je bio u zatvoreništvu Hitler je diktirao knjigu Mein Kampf (Moja borba) svome zamjeniku Rudolfu Hessu. U decembru 1924 Hitler sa svojim sljedbenicima biva pušten iz zatvora, nakon što je bila proglašena amnestija. Nakon izlaska iz zatvora započinje sa dugim naporom da ojača stranku; 1925 osniva zaštitarsku jedinicu Schutzstaffel(SS), elitnu jedinicu obučenu u crno koju je predvodio Heinrich Himmler jedan od glavnih provoditelja Hitlerovih planova za istrebljenje Jevreja i ostalih naroda i rasa tokom 2. svjetskog rata.
Za mnoge Nijemce Hitler je bio izbavitelj države iz teške ekonomske krize koja je harala u to doba, te isto i osoba koja se javno izražava za neizvršavanje obveza Versajskog sporazuma, sporazuma koji je bio nametnut Njemačkoj kao poraženoj strani Prvog svjetskog rata. Njemačka je nakon Prvog svjetskog rata kroz Versajski sporazum izgubila mnogo: kolonije po svijetu (Afrika, Azija, Pacifik) te teritorij u Europi, trebala je snositi u cijelosti krivicu za izbijanje Prvog svjetskog rata te isplatiti reparacije u vrijednosti od 32 milijarde maraka, izgubiti cijelu ratnu mornaricu, i smanjiti vojne snage na 100,000 vojnika.... Odredbe Versajskog sporazuma bile su teške, i Nijemci su ga prezirali. Hitler je to dobro znao, te je iskoristio takve osjećaje i pretvorio ih je u glasove. Isprva, zbog jednostavne retorike oko krivljenja svjetskog jevrejstva nije dobio mnogo glasova, no rafiniranjem svoje političke poruke kombiniranjem antisemitskih ideja skupa sa kritiziranjem Weimarskog sistema i stranki koje su je podržavale, nacisti su polako počeli pretvarati u glasove na izbornim mjestima.
Hitlerov ključni trenutak je došao sa Velikom depresijom koja zahvatila Njemačku 1930. Demokratska vlada, uspostavljena u Njemačkoj 1919., takozvana Weimarska republika nikada nije bila prihvaćena od konzervativnih političara, dok su joj se fašisti otvoreno protivili. Socijaldemokrati i tradicionalne stranke centra, kao i stranke desnice nisu imale program ni odgovor za Veliku depresiju, jedino su Nacisti imali nešto što se moglo nazvati programom te su na izborima u septembru 1930. dobili 18% glasova ili 107 mjesta u Reichstagu (njemačkom parlamentu) i tako su postali druga stranka po veličini.
Većina glasova za naciste došla je od njemačkih seljaka, vojnih veterana i srednjeg sloja, to jest slojeva u njemačkom društvu koji su bili najviše pogođeni sa visokom inflacijom iz 1920-tih te nezaposlenošću koja je vladala tokom Velike depresije. Urbana radnička klasa nije previše obraćala pažnju na Hitlera i naciste, dok su gradovi kao Berlin te Ruhrska oblast bili izričito protiv Hitlera. Izbori iz 1930 bili su katastrofa za vladu desnog centra na čelu sa Heinrih Bruningom, koja sada nije imala većinu u parlamentu. U decembru 1931. godine izbio je skandal sa Hitlerovom nećakinjom [[Geli Raubal]. Pronađena je mrtva u svojoj spavaćoj sobi počinivši samoubivstvo iz pištolja koje je Hitler posjedovao. Hitler je dao svoj stan u Münchenu na korištenje svojoj polusestri Angeli i njenoj kćeri Geli 1929. Neki glasovi su bili da je Geli počinila samoubivstvo zbog ljubavne veze sa Hitlerom, što nikada nije bilo potvrđeno. Ova tragedija je duboko potresla Hitlera.
Pošto su Brüningove mjere za stabilizaciju nisu urodile plodom, vlada je nastojala izbjeći predsjedničke izbore 1931. te su sa nacistima htjeli stupiti u dogovor za produženje mandata predsjednika Paul von Hindenburg kao i njegovog kabineta. Hitler je odbio dogovor te je nastupio u predsjedničkim izborima protiv Hindenburga, i uspio je doći drugi u prvom kao i u drugom krugu izbora, dobivši nešto više od 35% glasova u drugom krugu u aprilu 1932.
Nakon što je pobijedio predsjedničke izbore Hindenburg je raspustio vladu i imenovao je novu vladu s Franz von Papenom na čelu. Papen je odmah najavio izbore za Reichstag za juli 1932. Na tim izborima Nacisti su dobili 230 mjesta i tako su postali najveća stranka u Reichstagu. Većinu u Reichstagu sačinjavali su nacisti i komunisti, te je sastavljanje bilo kakve vlade u koaliciji sa nekom od klasičnih stranaka bilo nemoguće. Poslije izglasavanje nepovjerenja Papenovoj vladi koju je podržavalo 84% zastupnika, najavljeni su novi izbori.
Papen i Katolicka stranka centra (Zentrumspartei) započeli su pregovore s nacistima za formiranje koalicijske vlade, ali Hitler je postavio teške uslove; zahtijevao je mjesto kancelara te predsjednički dogovor o dobivanju mogućnosti korištenja izvanrednih mjera. Propast dogovora s vladom, kao i želja nacista da zadobiju podršku radničke klase samo je odvratila pojedine njihove pobornike, pa su tako izborima u novembru 1932., nacisti izgubili nešto glasova i sjedala u Reichstagu. Ovaj gubitak podrške nije uvelike smanjilo njihovu moć, jer su još ostali stranka s najviše mjesta u parlamentu. Pošto Papen nije uspio formirati vladu, predsjednik Hindenburg otpušta ga i imenuje generala Kurt von Schleichera koji je obećao da će uspjeti sastaviti većinsku vladu u pregovorima sa socijaldemokratskim radničkim strankama kao i sa disidentskim nacističkom frakcijom predvođenom Gregor Strasserom.
Papen i Alfred Hugenberg, koji je također bio predsjednik Njemacke nacionalne narodne stranke (DNVP), stranka koja je prije nacista bila vodeća desna stranka u Njemačkoj. Hugenberg je nagovarao Hindenburga da imenuje Hitlera kancelarom u koaliciji sa DNVP-om., uvjeravajući da će DNVP kontrolirati Hitlera. U nemogućnosti da stvori koalicijsku vladu Schleicher je tražio od Hindenburga da raspusti Reichstag i opet raspiše izbore. Hindenburg ga je otpustio i imenovao je Hitlera kancelarom, Papena za zamjenikom kancelara, dok je Hugenburg bio imenovan za (blagajnika) ministra ekonomije. Kabinet predsjednika sadržao je samo još tri predstavnika nacističke stranke:Hitlera, Göringa, i Wilhelm Fricka.30.januara 1933, Adolf Hitler je položio je službenu zakletvu za kancelara Reichstaga.
Na izborima u martu 1933., nacisti su dobili 44% glasova, te su u koaliciji sa DNVPom držali su većinu sjedala u Reichstagu. Dobivši tako većinu u Reichstagu, koalicija je isključila komuniste iz parlamenta i tako se riješila opozicije. Nedugo nakon toga prošao je Zakon punomoći Enabling Act, koji je Hitlera postavio za diktatora, dok je nacistički kabinet imao moć stvaranja novih zakona bez uplitanja Reichstaga. U Zakonu punomoći nacistički kabinet mogao je samo potvrditi prijedloge koje je postavio kancelar, a diktatorske su ovlasti trebale isteći nakon četiri godine ili u slučaju da se uspostavi nova vlada. Ovaj zakon bio je produžavan bez ikakve debate ili opozicije sve do kraja Drugog svjetskog rata.
Odmah nakon izglasavanja zakona o punomoći, nacistički kabinet je izglasao cijeli niz dekreta kroz kojim se zabranio rad stranki, kao i bilo kakve opoziciji ili kritike nove vlasti. U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu vlast. U avgustu 1934 umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika. 1934, Hitler je imao tri funkcije: predsjednik nacističke stranke, kancelar, i predsjednik države. Ovu konsolidacija snaga bila je potvrđena od strane biračkog tijela sredinom avgusta 1934.
 |
 |
 |
 |
 |
 |