Pad nacizma
Bitci za Staljingrad Njemačka vojska je
pretrpjela prvi ozbiljni poraz u ratu, dok u sjevernoj Africi, Britanija je
porazila Njemačke snage u bitci kod El Alameina slomivši Hitlerove planove
da osvoji Sueski kanal i Srednji Istok. Ovi porazi napravili su preokret u
Drugom svjetskom ratu, jer je poslije ovih poraza Hitlerove vojni potezi su
postale eratični, dok je svakim danom Njemačka vojna sila i ekonomija
slabila. Hitlerovo zdravlje je postalo je sve slabije: njegova lijeva ruka je
drhtala, i Hitler je imao teškoće je kontrolisati. Biograf Ian Kershaw
smatra da je Hitler bolovao od Parkinsonove bolesti.
Hitler je deklarirao rat protiv SADa 11 decembra 1941 zbog pakta s Japanom, i time je stavio Njemačku protiv koalicije koju su sačinjavale: SAD (najveća industrijska i financijska sila tog vremena), najveće tadašnje zemaljske imperije Britanske imperije, kao i protiv jedne od najmnogoljudnije nacije Sovjetskog saveza.
Nakon iskrcavanja saveznika u Siciliji u 1943., Hitlerov saveznik Benito Mussolini je zbačen s vlasti. Na istoku Crvena armija je započela sa potiskivanjem njemačkih snaga sa teritorija SSSR-a. Na 6 juna 1944 saveznici iskrcavanju se na obalama sjeverne Francuske, i tako su otvorili zapadni front. Realisti unutar njemačke vojske uvidjeli su da je poraz neizbježan, i jedna skupina oficira je skovala urotu da se Hitler ubije. Dogovoreno je da se Hitler ubije sa podmetnutim eksplozivom koji je bio skriven u torbi. Ovu akciju je trebao izvesti Claus von Stauffenberg, postavljanjem bombe u Hitlerovom vojnom štabu tzv. Vučjem gnijezdu na 20 jula 1944. Ova bomba je bila razorna no ona nije uspjela ubiti Hitlera, niti ga čak teško raniti. Poslije ovog napada Hitler se osvetio svim urotnicima, ubivši više od 4000 ljudi i tako je razbio pokret otpora.
Krajem 1944, sovjetske vojne snage su istisle zadnje njemačke jedinice sa teritorija kojeg su držali prije 1941 godine, i počeli su ulaziti u područje Centralne Europe, dok su zapadne vojske započinjale prodor u Njemačku. Sa vojnog gledišta Njemačka je izgubila rat, no Hitler nije dozvolio nikakve mirovne pregovore sa savezničkom snagama, te zbog toga njemačke snage su nastavljale borbu. U aprilu 1945 kada je Crvena armija došla na domak granica Berlina, mnogi su Hitlerovi savjetnici predlagali da se Hitler skloni u Bavarsku ili u Austrijske planine gdje bi mogao se dulje održati, no Hitler je bio odlučan da ostane i da umre u glavnom gradu Reicha.
Pošto je Crvena armija opkolila parlament u centru grada gdje se Hitler nalazio u jednom od bunkera, smatra se da je Hitler izvršio samoubistvo 30 aprila 1945 pištoljem u glavu dok je u isto vrijeme zagrizao u tabletu sa cianinom. Hitlerovo tijelo kao i tijelo Eve Braun (dugogodišnje ljubavnice i žene koju je oženio par dana prije smrti), bila su spaljena u vrtu parlamenta.
Krajem 20.vijeka otkrilo se da je sovjetska vojska pokupila Hitlerove ostatke te da su zadržali nekoliko dijelova njegove lubanje. DNK istraživanjem ovih ostataka sa osobama sa bližim porodičnim vezama, dalo je pozitivnu dijagnozu te su ostaci koji su bili sačuvani u Moskvi bili zaista od Hitlera.
U svojoj posljednjoj želji Hitler je za predsjednika Njemačke imenovao vice admirala Karl Dönitza, dok je kancelara imenovao Goebbelsa. Goebbels i cijela njegova porodica načinila je samoubistvo 1 jula 1945, dok je 8 jula 1945, Njemačka je potpisala bezuvjetnu predaju. Hitlerov "Tisućljetni Reich" trajao je samo 12 godina.
Poslije poraza Njemačke u Drugom svjetskom ratu, Hitler i nacistička stranka u većini zemalja svijeta poistovjećivani su sa zlom, te u istorijskim analizama i u popularnoj kulturi Hitler i nacisti na zapadu su uniformirano bili prikazivani u negativnom smislu. Ovaj negativni pogled je također prisutan u većine današnjih Nijemaca. Na primjer, danas u Njemačkoj zabranjeno je prodavati ili rasparčivati Mein Kampf , ili pokazivati bilo koje nacističke simbole i svi neonacisti su pod prismotrom Verfassungsschutz, federalnog ureda za zaštitu ustava.
 |
 |
 |
 |
 |
 |