III

Reakcionarni socijalizam

Feudalisticki socijalizam

Francuska i engleska aristokratija bila je po svom istorijskom položaju pozvana da piše pamflete protiv modernog buržoaskog društva. U francuskoj julskoj revoluciji od 1830, u engleskom pokretu za parlamentarnu reformu, ona je još jednom podlegla omrznutom skorojevicu. O nekoj ozbiljnoj politickoj borbi više nije moglo biti reci. Preostalo joj je da se bori samo na literarnom polju. Ali su u oblasti literature stare fraze iz foba restauracije postale nemoguce. Da bi izazvala simpatije, morala je arisokratija prividno ispustiti iz vida svoje interese i formulisati svoju optužnicu protiv buržoazije samo u interesu eksploatisane radnicke klase. Tako je ona sabi dala zadovoljenje time što je smela da peva pogrdne pesme na racun svog novog gospodara i da mu šapuce u uho prorocanstva koja su više ili manje bila puna zloslutnosti. Na ovaj nacin postao je feudalisticki socijalizam, upola žalopojka, upola paskvila, upola odjek prošlosti, upola pretnja buducnosti, pogadajuci katkad buržoaziju u srce gorkom, duhovitom poražavajucom osudom, ali uvek delujuci komicno potpunom nesposobnošcu za shvatanje toka moderne istorije.Oni su mahali proleterskom prosjackom torbom kao barjakom, da bi za sobom okupili narod. Ali kad god je narod pošao za njima, spazio je na njihovim zadnjicama stare feudalne grbove i razbežao se uz glasan smeh bez respekta.Ovu predstavu priredio je jedan deo francuskih legitimista i Mlada Engleska.Kad feudalci dokazuju da je njihov nacin eksploatacije bio drukciji od buržoaske eksploatacije, zaboravljaju samo to da su oni eksploatisali pod sasvim razlicitim i sada preživelim okolnostima i uslovima. Kada dokazuju da pod njihovom vladavinom nije postojao moderni proleterijat, zaboravljaju samo to da je baš moderna buržoazija bila nužni izdanak njihovog društvenog poretka.Inace, oni tako malo prikrivaju reakcionarni karakter svoje kritike, da se njihova glavna optužba protiv buržoazije sastoji upravo u tome kako se pod njemim režimom razvija klasa koja ce baciti u vazduh celi stari društveni poredak.Oni buržoaziji više prebacuju to št stvara revolucionarni proleterijat, nego što uopšte stvara neki proleterijat.Zbog toga u politickoj praksi oni ucestvuju u svim nasilnim merama protiv radnicke klase, a u obicnom životu zadovoljavaju se time da svima naduvenim frazama uprkos pokupe zlatne jabuke, i da vernost, ljubav i cast zamene trgovinom vunom, repom i rakijom. Kao što je pop uvek išao ruku pod ruku s feudalcem tako ide i popovski socijalizam s feudalistickim.Ništa nije lakše nego socijalisticki prefarbani hrišcanski asketizam. Zar nije i hrišcanstvo grmelo protiv privatne svojine, protiv braka, protiv države? Zar nije propovedalo da ih treba zameniti dobrocinstvom i prosjacenjem, celibatom i umrtvljenjem puti, životom u celiji i crkvi. Hrišcanski socijalizam samo je sveta vodica kojom pop osveštava službu aristokrata.

Sitno buržoaski socijalizam

Feudalna aristokratija nije jedina klasa koju je buržoazija srušila i ciji su uslova života zakržljali i uginuli u modernom buržoaskom društvu. Srednjovekovna sitna buržoazija i sitni seljacki stalež bili su preteca moderne buržoazije. U zemljama koje su industrijski i trgovacki manje razvijene ova klasa životari i dalje pored buržoazije koja se uzdiže.U zemljama gde se razvila moderna civilizacija, obrazovala se jedna nova sitna buržoazija, koja lebdi izmedu proleterijata i buržoazije i koja se stalno nanovo formira kao dopunski deo buržoaskog društva, ali konkurencija stalno baca u proleterijat njene clanove. Štaviše, ovi cak vide da se sa razvitkom krupne industrije približava dan kada ce taj sloj potpuno nestati kao samostalan deo modernog društva i kada ce u trgovini, manufakturi i poljoprivredi biti zamenjen nadzornicima i slugama.U zemljama kao što je Francuska, gde seljacka klasa cini daleko preko polovine stanovništva, bilo je prirodno što su pisci koji su istupali za proleterijat, a protiv buržoazije, na svoju kritiku buržoaskog režima primenjivali sitnoburžoasko i sitnoseljacko merilo i stali na stranu radnika sa strane sitne buržoazije. Tako se stvorio sitnoburžoaski socijalizam. Sismondi je na celu te literature ne samo za Francusku nego i za Englesku.Ovaj socijalizam analizirao je protivrecnosti u modernim odnosima proizvodnje s krajnjim oštroumljem. Otkrio je licemerna ulepšavanja ekonomista. Nepobitno je dokazao razorno dejstvo mašina i podele rada, koncentraciju kapitala i zemljišnog poseda, prekomernu proizvodnju, krize, nužnu propasta malih gradana i seljaka, bedu proleterijata, anarhiju u proizvodnji, vapijucu nesrazmeru u raspodeli bogatstva, industrijski rat do uništenja medu nacijama, raspadanje starih obicaja, starih porodicnih odnosa, starih narodnosti.Ali, po svojoj pozitivnoj sadržini, ovaj socijalizam hoce ili da ponovo uspostavi stara sredstva za proizvodnju i promet, a s njima i stare odnose svojine i staro društvo, ili hoce da moderna sredstva za proizvodnju i promet nasilno vrati u okvire starih odnosa svojine, koje su oni razbili i morali da razbiju. U oba slucaja on je reakcionaran i utopisticki u isti mah.Esnafstvo u industriji i patrijarhalna privreda na selu, to je njegova poslednja rec.U svakom daljem razvitku ovaj pravac zapao je u kukavicki mamurluk.

Nemacki ili "istinski" socijalizam

Socijalisticka ili komunisticka literatura Francuske, koja je nastala pod pritiskom vladajuce buržoazije i koja je literarni izraz borbe protiv te vladavine, preneta je u Nemacku u vreme kada je buržoazija tek zapocela da se bori protiv feudalnog apsolutizma.Nemacki filozofi, polufilozofi i prefinjeni mozgovi žudno se docepaše te literature i samo zaboraviše da se ulaskom onih spisa iz Francuske nisu u isto vreme ušle u Nemacku i francuske prilike. U odnosu na nemacke prilike izgubila je francuska literatura svaki neposredno prakticnni znacaj i dobila je cisto literarni izgled. Ona je morala izgledati kao dokona spekulacija o pravom društvu, o ostvarenju ljudskog bica. Tako su i za nemacke filozofe DžVIII veka zahtevi prve francuske revolucije imali samo smisao zahteva "prakticnog uma" uopšte, a ispoljavanje volje revolucionarne francuske buržoazije znacilo je u njihovim ocima zakone ciste volje, volje kakva ona mora da bude, istiniski ljudske volje.Iskljucivi rad nemackih literata sastojao se u tome da dovedu u sklad nove francuske ideje sa svojom starom filozofskom savešcu, ili, bolje reci, da usvoje francuske ideje sa svog filozofskog stanovišta.Ovo usvajanje izvršeno je na isti nacin na koji se uopšte usvaja neki strani jezik - prevodenjem.Poznato je kako su kaluderi ispisivali neukusna katolicka žitija svetaca preko rukopisa klasicnih dela starog paganskog vremena. Nemacki literati pristipuli su sa profanom francuskom literaturom obrnuto. Oni su svoje filozofske gluposti napisali iza francuskog originala. Tako su, na primer, iza francuske kritike novca napisali "otudenje ljudskog bica", iza francuske kritike buržoaske države pisali su "ukidanje vladavine apstraktno opštega" itd.Ovo poturanje filozofskih fraza pod francuske misli oni su krstili imenima "filozofija dela", "istinski socijalizam", "nemacka nauka socijalizma", "filozofsko obrazloženje socijalizma" itd.Tako je francuska socijalsticko-komunisticka literatura bila formalno usvojena. Pa kako je ona u ruci Nemca prestala da bude izraz borbe jedne klase protiv druge, Nemac je bio svestan da je savladao "francusku jednostranost", da je umesto istinskih potrebu za istinom, a umesto interesa proleterijata interese ljudskog bica, coveka uopšte, coveka koji ne pripada nikakvoj klasi, cak uopšte ni stvarnosti, vec samo maglovitom nebu filozofske fantazije.Ovaj nemacki socijalizam, koji je svoja bespomocna vežbanja uzimao tako ozbiljno i svecano, i tako ih vašarski rastrubio, ipak je malo pomalo izgubio svoju pedantsku bezazlenost.Borba nemacke, narocito pruske buržoazije protiv feudalaca i apsolutne kraljevine, jednom recju, liberalni pokret, postade ozbiljnija."Istinskom" socijalizmu bila je tako pružena željena prilika da politickom pokretu suprotstavi socijalisticke zahteve, da baci tradicionalne anateme na liberalizam, na predstavnicku državu, na buržoasku konkurenciju, buržoasku slobodu štampe, buržoasku slobodu i jednakost i da narodnoj masi drži propovedi kako u tom buržoaskom pokretu nema šta da dobije, vec, naprotiv, sve da izgubi. Nemacki socijalizam zaboravio je blagovremeno da je francuska kritika, ciji je neduhoviti odjek on bio, imala za pretpostavku moderno buržoasko društvo s odgovarajucim materijalnim životnim uslovima i pripadajucim politickim poretkom, a sve te postavke trebalo je u Nemackoj tek izvojevati.On je nemackim apsolutistickim vladama, s njihovom pratnjom od popova, ucitelja, seljackih junkera i birokrata poslužio kao željeno strašilo protiv preteceg uzdizanja buržoazije.On je bio sladunjava dopuna gorkim šibama bica i pušcnim mecima kojima su iste vlade odgovarale na nemacke radnicke ustanke.Dok je istinski socijalizam na taj nacin postao oružje u rukama vlada protiv nemacke buržoazije, on je i neposredno zastupao jedan reakcionarni interes nemackog malogradanskog stanivništva. Malogradanstvo, koje je nasledeno iz DžVI veka i koje se otada vazda nanovo javlja u razlicitim oblicima, sacinjava u Nemackoj stvarnu društvenu osnovicu postojeceg stanja.Njegovo održanje jeste održanje postojeceg nemackog stanja. Od indrustrijske i politicke vladavine buržoazije ono se boji da ce sigurno propasti, s jedne strane, usled koncentracije kapitala, a s druge strane, usled radanja revolucionarnog proleterijata. Cinilo mu se da ce "istinski" socijalizam jednim udarcem ubiti obe muve. On se raširi kao apidemija.Ta odežda, satkana od spekulativne paucine, sva izvezena cveticima krasnorecivosti, natopljena otužnim suzama sentimentalne ljubavi, ta nakindurena odežda u koju su nemacki socijalisti obukli ono nekoliko svojih mršavih "vecnih istina" samo je uvecavala produ njihove robe kod te publike.Sa svoje strane, nemacki socijalizam sve je više uvidao da je njegov poziv da bude visokopravni zastupnik ove malogradanštine.On je proglasio nemacku naciju za normalnu naciju, a nemackog cifticu za normalnog coveka. Svakoj niskosti ovoga on je davao neki skriveni, viši, socijalisticki smisao, u kome je svaka niskost znacila svoju suprotnost. On je izvukao poslednju konzekvencu istupivši direktno protiv "grubo destruktivnog" pravca komunizma i objavljujuci svoju nepristrasnu uzvišenost iznad svake klasne borbe. Osim vrlo malo izuzetaka, sve što u Nemackoj kruži od tobožnjih socijalistickih i komunistickih spisa spada u oblast ove prljave, demolarizatorske literature.