.jpg)
Najveći slikar Holandije u XVII vijeku bio je Rembrant. Počeo je da slika u rodnom Lajdenu biblijske prizore na kojima je rješavao problem osvjetljenja, zajednički svim baroknim slikarima. Prešavši iz Lajdena u Amsterdam, u kojem je ostao do kraja života, Rembrant daje sve dublji smisao svijetlo tamnom, a razvoj njegove umjetnosti obilježen je sve ličnijim i slobodnijim izrazom. Na prvim radovima nastalim u Amsterdamu, kakav je čas anatomije doktora Tulpa, realizmom je zadovoljio modele. U prvom planu je naturalistički osvijetljen leš, a portretisani su usredsredjeni na zajedničku tačku interesovanja u makazama anatoma.
Svjetlost na Rembrantovim slikama ne dolazi ni iz jednog izvora, ona zrači iz samih boja, čiji je pigment nanosio čas u debelim, gotovo ispupčenim namazima, čas u tankim, gotovo prozirnim slojevima. Subjektivan tretman svjetlosti dostiže krajnju slobodu na posznim Rembrantovim slikama.
Čovjek sa zlatnim šljemom, pokazuje malo iskošenu bistu čovjeka sa šljemom i perjanicom na glavi. Poprsje figure i pozadina su u punoj tami, lice u polusjenci, a samo metalni šljem sa bogatim ornamentima blještavo sija. Jedna tačka svjetlosti na ramenu čovjeka, koja se kao kap vode rasprsla u tačkice sija još jače jer je mala mrlja u prostoru tame.
Pored portreta, koji čine najveći dio Rembrantovog djela, slikao je i mitološke slike i pejsaže, ali je njegova omiljena tema bila biblijska, posebno starozavjetna. Iz biblijske tematike Rembrant je birao motive koji su odgovarali njegovoj etičkoj osjećajnosti.
Povratak bludnog sina je jedna parabola iz jevandjelja koju je slikar uzdigao na nivo univerzalne drame o kajanju i praštanju.
