Sovjetske mere za dalje vođenje rata

Već 30. juna 1941. utvrđen je plan po kome je u trećem kvartalu cela industrija usmerena na proizvodnju za potrebe fronta. Međutim, Brzim prodorom nemačkih jedinica u zapadne predele Sovjetskog Saveza, izvršenje plana je poremećeno. Doneta je odluka da se rejoni na Volgi, u zapadnom Sibiru i na Uralu pretvore u glavne izvore potreba za Crvenu armiju. Da bi se ovaj plan realizovao, bilo je potrebno da se u što kraćem roku evakuiše u istočne rejone iz Ukrajine, Belorusije i zapadnih oblasti SSSR-a. To je bio težak poduhvat, ali se uspešno sprovodio.  Od jula do novembra 1941. bile su evakuisane i smeštene na Uralu, u Sibiru i Kazahstanu 1523. fabrike, a od toga 1360 velikih, pretežno vojnih. Za pet meseci rata, železnicom je prevezeno 1,5 miliona fabričkih postrojenja i materijala. Zajedno sa fabrikama evakuisan je i veći broj iskusnih i stručnih radnika, što je ubrzalo postavljanje i osposobljavanje preduzeća za proizvodnju, tako da je već pred kraj 1941. i početkom 1942. sve većim brojem, i sve savršenijim avionima, tenkovima artiljerijskim oruđem i drugom opremom.

Uskoro je došlo i do reorganizacije u vojsci. U pešadijskim jedinicam se stvaraju posebni anti-tenkovski i protiv-vazdušni odredi. Dolazi do stvaranja većih tenkovskih jedinica - tenkovskih korpusa, sposobnih da razvijaju uspeh u dubinu, a nešto kasnije dolazi i do stvaranja prvih tenkovskih armija. Ove formacije su mogle samostalno vršiti proboj nemačke odbrane.

Ovako povećan broj svih formacija i perspektiva brže proizvodnje svih vrsta borbene tehnike i naoružanja nalagala je da se velika pažnja posveti obrazovanju i obuci oficirskog kadra. Na tome su radila vojne škole, frontovski i armijski kursevi. Oni su dali stotine hiljada spremnih starešina. Preko 42.000 oficira je bilo pozvano iz rezerve, a sem  toga se, posle lečenja, u jedinice vratilo 180.000 oficira.