Biografija
Aristotel je roden 384.
godine p.n.e. u Stagiri,
grckoj koloniji na makedonskom poluostrvu. Njegov otac, Nikomah, radio je kao
dvorski lekar kod kralja Amintasa III Makedonskog, dede Aleksandra Velikog.
Veruje se da su Aristotelovi preci bili na ovoj dužnosti i kod ranijih
makedonskih kraljeva. Pretpostavlja sa da je, kada je otišao u Atinu sa 18
godina, Aristotel imao i neka znanja iz medicine koja je dobio od oca.
Od 18. do 37. godine pohada Akademiju kao
Platonov ucenik. Razlike u filozofskim
stavovima bile su osnova za stvaranje raznih legendi o odnosima Platona i
Aristotela. Evidentno je da su neslaganja u stavovima postojala, pošto Aristotel
vrlo rano pokazuje interesovanje za prirodne cinjenice i zakone za razliku od
Platonovih idealistickih stavova. Bilo kako bilo, nema nikakvih dokaza da su za
vreme Aristotelovog boravka na Akademiji odnosi izmedu dvojice filozofa bili
zategnuti ili prekinuti.
Zapravo, Aristotelovo ponašanje posle Platonove smrti, njegova stalna saradnja
sa Ksenokratom i ostalim platonistima, te reference na Platonovo ucenje u
njegovim delima dokazuju da je, iako je i bilo sukoba mišljenja izmedu
Aristotela i Platona, medu njima postojalo duboko razumevanje i tolerancija.
Takode, price kažu da je Aristotel najviše neslaganja imao sa
epikurejcima, koji
su bili poznati i kao "klevetnici". Iako se ovakve legende cesto nalaze kod
ranih hrišcanskih pisaca kao što su Justin Isposnik i Grigorije Nazijazin,
razlog leži najviše u cvrstom sistemu vrednosti koji su Aristotelu usadili rani
hrišcanski jeretici, a ponajmanje u nekom dobro utemeljenom istorijskom
verovanju.
Posle Platonove smrti (346. p. n. e.), Aristotel sa Ksenokratom odlazi na dvor
Hermijasa, vladara Atarnije u Maloj Aziji i ženi se sa Pitijom, vladarevom
necakinjom i pokcerkom. Godine 344. p. n. e., Hermijas gine u pobuni i Aristotel
sa porodicom odlazi u Mitilenu. Posle godinu-dve, na poziv kralja Filipa II
Makedonskog odlazi u rodnu Stagiru da bi postao tutor Aleksandra Velikog, koji
je tad imao 13 godina.
Plutarh piše da Aristotel Aleksandra nije poucavao samo etici i politici vec ga
je upucivao i u daleko dublje tajne filozofije. Mnoštvo je dokaza da je
Aleksandar mnogo naucio od Aristotela, a i da je Aristotel imao koristi
poucavajuci mladog princa (iako se Bertrand Rasel ne slaže s ovim navodima).
Zahvaljujuci ovom uticaju, Aristotel je od Aleksandra dobijao znacajna novcana
sredstva za nabavku knjiga, a po svemu sudeci, obnovljena moc Aleksandrove
vojske posledica je, barem delimicno, i Aleksandrovog odnosa sa Aristotelom.
Po navodima Plutarha i Diogena, Filip je 340. p. n. e. godine do temelja spalio
Stagiru, Aristotelov rodni grad, ali je Aristotel uspeo nagovoriti Aleksandra da
ga obnovi.
Oko 335. p. n. e., Aleksandar odlazi u pohod na Aziju a Aristotel, koji je od
Aleksandrovog dolaska na makedonski tron imao ulogu neslužbenog savetnika,
odlazi ponovo u Atinu i otvara sopstvenu filozofsku školu. Moguce je da je
Aristotel, po kazivanju Aula Gelijusa, vodio školu retorike za vreme svog
prethodnog boravka u Atini; ali, sada, sledeci Platonov primer, on pocinje
davati redovne casove iz filozofije u gimnazijumu sagradenom u cast Apolona
Likijskog, po kojem je škola dobila ime Licej. (Škola je takode bila poznata i
kao peripateticka škola pošto je Aristotel voleo da raspravlja o filozofskim
pitanjima sa svojim ucenicima šetajuci gore-dole, peripateo (lagana šetnja),
peripatoi (oko gimnazijuma).
Za vreme trinaestogodišnjeg perioda (335. p. n. e. — 322. p. n. e.) koji je
proveo poucavajuci u Liceju, Aristotel je napisao vecinu svojih dela. Po uzoru
na Platona, piše „Dijaloge“ u kojima popularnim jezikom iznosi osnove svog
ucenja. Takode je napisao nekoliko studija (o kojima ce biti govora kasnije) o
fizici, metafizici itd; u kojima je stil formalniji, a jezik uceniji nego u „Dijalozima“.
Ovi tekstovi otkrivaju u kojoj meri su mu bili korisni materijali i pisani
izvori koje mu je Aleksandar svojevremeno obezbedio. Oni posebno pokazuju
povezanost njegovog ucenja sa radovima grckih filozofa, njegovih prethodnika, te
kako je nastavio, licno ili preko drugih filozofa, istraživanja prirodnih pojava.
Plinije tvrdi da je Aleksandar stavio pod Aristotelov nadzor sve lovce, ribare i
pticare u svom kraljevstvu te sve nadzornike kraljevskih šuma, jezera, mocvara i
pašnjaka što je bilo vrlo verovatno uzevši u obzir Aristotelova radove iz
zoologije. Aristotel je izuzetno dobro poznavao radove svojih prethodnika tako
da Strabon konstatuje da je Aristotel medu prvima poceo stvarati veliku
biblioteku.
U poslednjim godinama Aristotelovog života odnosi izmedu njega i Aleksandra
postaju veoma zategnuti zahvaljujuci stradanju i kazni Kalistenovoj kojeg je
Aristotel svojevremeno preporucio Aleksandru. Bez obzira na sve, u Atini su i
dalje smatrali Aristotela Aleksandrovim prijateljem i predstavnikom Makedonije.
Naravno, nakon što je u Atinu stigla vest o Aleksandrovoj smrti i nakon što
izbili nemiri koji su doveli do Lamijskog rata Aristotel postaje nepopularan kao
i svi Makedonci. Atmosferu nepoštovanja i omraženosti, koju su svojevremeno
osetili Anaksagora i Sokrat, doživeo je, još bezrazložnije, i sam Aristotel.
Napušta Atinu izjavljujuci (po svedocenjima mnogih antickih autoriteta) da nece
pružiti Atinjanima šansu da se po treci put ogreše o filozofiju. Nalazi utocište
na svom seoskom imanju u Kalkisu u Eubeji gde i umire sledece godine, 322. p. n.
e. od dugogodišnje bolesti. Price da je njegova smrt posledica trovanja kukutom,
kao i legenda da se bacio u more „jer nije mogao objasniti talase“ nemaju
istorijske osnove.
Vrlo malo se zna o Aristotelovom fizickom izgledu osim iz njemu nenaklonjenih
izvora. Njegove ocuvane statue i biste, koje verovatno datiraju iz prvih godina
delovanja peripateticke škole, prikazuju coveka prosecne visine, oštrih crta
lica i pronicljivog pogleda. Na osnovu njegovih tekstova, testamenta (nesumnjivo
verodostojnog), odlomaka iz njegovih pisama te svedocenja njegovih objektivnih
savremenika zakljucujemo da se radilo o visokomoralnom coveku blage naravi,
posvecenog porodici i prijateljima, koji je blago postupao sa svojim robovima,
bio milostiv prema svojim neprijateljima i protivnicima i zahvalan svojim
dobrociniteljima. Kada je platonizam prestao da dominira svetom hrišcanske misli
i kada su se Aristotelovi radovi poceli proucavati objektivno i bez straha, u
delima hrišcanskih pisaca 13. veka (isto kao i kod objektivnih pisaca njegovog
vremena) Aristotel se opisuje kao covek blage naravi, dostojanstvene pojave,
skroman i bez ijednog moralnog nedostatka, „najveci od onih koji znaju“