Odnos vuka prema coveku

Veliki broj naroda koji su živeli od lova su u vuku videli ravnopravnog ili cak nadmocnog konkurenta cijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili i pripitomljavali ih. Imena koja su cesta u sjevernoj Evropi a potjecu od naziva „vuk“ (Wolf, Wolfgang, Wolfhard) podsecaju na štovanje vuka prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga, smatralo se da odredeni delovi vucjeg tela imaju i lekovita svojstva.

Nasuprot navedenom, u tzv. starosedelackim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji ubija korisne životinje. Od srednjeg veka pa sve do ranog razdoblja novog vremena je odnos covjeka prema vuku bivao sve više odreden strahovima i demoniziranjem vukova. Snažno širenje naselja i poljoprivrednih površina i držanje stoke na otvorenom, kao i narocito, sve do 19. veka raširena, šumska ispaša goveda, ovaca, svinja i konja, dovodila je do velikih gubitaka tih životinja od vukova. Iako su sigurno mnoga izviješca o gubicima bila neumereno preterana, a dio gubitaka su sigurno izazvali i psi-skitnice, stvarni gubici kod takvog nacina stocarenja su za seljake bili znacajni. Ovoj prehrambenoj konkurenciji izmedu coveka i vuka, ubrzo se pridružila i konkurencija u lovu.

Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjoj Evropi do besprimernih progona, ciji cilj je bio, nezavisno o mogucim posledicama, potpuno istriebljenje vukova. Vuk je tako, izmedu ostalog, istrijebljen u Velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772) i Nemackoj (1904). U južnoj i istocnoj Evropi je postojala puno veca tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zverima). I tu su, nakon znacajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije bio uništenje cele populacije.

Dok su gubici stoke koji se pripisuju vukovina nesporni, napadi na coveka nikada nisu dokazani. Sigurni dokazi da je zdravi vuk napao coveka nikada nisu podastrti, niti u severnoj Americi, niti u Evropi.