Branko Radicevic (1824-1853), potice iz cinovnicke porodice.Njegov otac Todor Radicevic bio je sitni cinovnik , ali covjek od knjige: pisao je i objavljivao radove po casopisima, li je znacajniji njegov prijevod Silerove drame "Viljem Tel".Pored toga, posjedovao je za ono vrijeme vrlo bogatu biblioteku.Branko je na krstenju dobio kalendarsko ime Aleksije, ali ga je kasnije promjenio i uzeo srpsko ime Branko.Skolovao se na na srpskom i njemackom jeziku, bio je uvijek odlican djak.Otisao je u Bec na studije prava, laigastudije nisu interesovale :aktivno se ukljucio u rad srpske omladine u Becu, provodio se , citao i intezivno pisao pjesme.Upravo u to vrijeme,u Vojvodini ce se pojaviti  prva tambura napravljena po uzoru na becku malu gitaru.O ovom instrumentu Branko je pjevao i u svojim pjesmama.Kada je obolio od tuberkuloze , upisao jestudije medicine uz stipendiju srpske vlade , tacnije kneza Mihajla.Bolest je prekinula i ove studije.Zelio je da studira slikarstvo jer je za to imao dara, ali materijalne nevolje i lose zdravstveno stanje omeli su ga da ostvari svoj san da postane slikar.Porodicu je pratila tada neizljeciva bolest-tuberkuloza.od nje su umrli Brankova majka, brat i sestra.

Branko umire u dvadeset devetoj godini zivota.Sahranjen je u Becu,a kosti su mu prenesene na Frusku Goru i sahranjene na Strazilovu iznad Sremskih Karlovaca ,1883. godine.Tu je podignut i skroman spomenik sa urezanim epitafom:"Mlogo hteo,mlogo zapoceo , cas umrlih njega je pomeo".

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ceska

Pvi profesionalni tamburaski orkestar nastao je u Ceskoj pocetkom XIX vijeka.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Janika Balaž (1925-1988), muzičar, koncert-majstor i član Velikog tamburaškog orkestra Radio Novog Sada od njegovog osnivanja 1958. godine.
Na svojoj tamburi primu (bisernici) uspeo je da postigne prefinjeni ton koji se približavao boji violine. Sa lakoćom je izvodio bravurozne improvizacije pronalazeći uvek nove mogućnosti svog prima. U muziciranju na tamburi ostao je do danas neponovljiv i neprevaziđen.
Sa svojim malim tamburaškim sastavom (osam članova) nastupao je na koncertima po celoj Vojvodini i drugim krajevima Jugoslavije, kao i širom Evrope i Amerike, gostujući i u čuvenoj Olimpiji u Parizu.
Učestvovao je u više dokumentarnih i igranih filmova. Posvećene su mu pesme "Osam tamburaša s Petrovaradina" i "Primaši", a jedini je tamburaš kome je podignut spomenik (rad novosadskog vajara Lasla Silađija) koji ukrašava jedan od najlepših trgova u Novom Sadu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Klavir sa čekićem je prvi put opisan 1709 godine, kao tvorevina Christoforia iz Firence. Na stvaranju klavira sa čekićima radili su i Schroter u Dresdenu i Marius u Parizu. Klavir sa čekićima je odmah pokazao svoje osnovne prednosti nad instrumentima koji su mu prethodili - od jačine udara zavisi jačina tona, svaka niansa u snazi udara prenosi se na zvuk klavira. S obzirom na tehnički razvoj XVIII i XIX veka materijal za gradnju klavira je bolji, usavršeniji i to se sve odražava i na kvalitet i jačinu zvuka, kao i na tehničke mogućnosti instrumenta. Niz graditelja je radilo na usavršavanju klavira. Početkom XIX veka zapažaju se dva osnovna tipa konstrukcije: bečka i engleska. Kod bečke tehnike sistema poluga je vrlo jednostavna, te poluga sa čekićem ne deluje dovoljno brzo i elastično. Kod engleske (repeticione) tehnike između dirke i čekića se nalazi čitav složeni sistem poluga, čime se omogućava vrlo brzo reagovanje čekića i brza spremnost udara.
Napetost svih žica kod klavira dostiže i 20 tona. Klavir ima tri predala. Levim pedalom se cela klavijatura pomiče u desno, tako da čekić udara jednu žicu slabije, jednu umesto dve ili dve umest tri, ton je tada slabiji. Desnim pedalom se odižu prigušivači sa žicom, te se treperenje prenosi na sve žice. Srednjim pedalom se može odići prigušivač samo sa određenih žica. Postoje tri oblika klavira: tafelklavir je imao žice u pravom uglu sa dirkama, bio je u upotrebi sredinom XIX veka. Klavir ima žice u istom pravcu sa dirkama, ili nešto pod uglom, ovaj oblik ima najveće kvalitete, naročito u obliku velikih, takozvanih "koncertnih klavira" . Današnji pianino je varijanta Klaviziterijuma i Giraffenklavira iz XIX veka.
Klavir ima vrlo široku primenu, u solističkoj, kamernoj i orkestarskoj muzici.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dunda kolo je jedno od svakako najljepsih tamburaskih kola koje sadrzi specificne prizvuke melodija Vojvodine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A-basprim je načinjen po uzoru na Bečku damsku (malu) gitaru. Telo i vrat svih tamburaških instrumenata se izrađuje prvenstveno iz šarenog, ptičijeg ili belog javora, ružinog drveta (palisandera), oraha, trešnje, šljive ili nekog drugog tvrdog drveta. Gornja daska ili "glasnjača" mora biti SAMO OD SMREKE!!!
Ukupna dužina A-basprima je 880-900 mm. Dužina trupa iznosi 392-399 mm. Najveća širina mu je 280-297 mm, a debljina tela 59-69 mm.
Ima pet žica od kojih su prve dve iste debline. Štimuje se na tonove: a1-a1-e1-h-fis. Tonska lestvica je hromatska i obuhvata tonove od fis-cis2.
U orkestrima se upotrebljavaju dva A-basprima. Drugi se zove još i basprim terc. U većim orkestrima se, naravno, upotrebljava veći broj i prvih i drugih A-basprimova. Njihove deonice u partituri se pišu u violinskom ključu, a zvuče kako je napisano.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tacan odgovor je - pet zica

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bas-berde ili tamburaški bas je najveći instrument u orkestru. Njegova ukupna dužina iznosi 1910-1940 mm (ali ih ima i većih i manjih). Dužina trupa je 1082-1157 mm. Najveća širina trupa iznosi 640-690 mm, a najveća visina 207-220 mm.
Bas je osnova svakog tamburaškog orkestra, jer daje osnovnu harmoniju i ritam. Po obliku je vrlo sličan kontrabasu, čak ima i istu funkciju kao kontrabas u simfonijskom orkestru, ali se zvuk proizvodi trzanjem žica trzalicom, a ne gudalom. Pored toga za razliku od simfonijskog basa tamburaški bas je kotiran tj. ima pragove duž vrata kojima se određuju tonovi koje treba muzičar da odsvira. Glava mu je građena u obliku puža. Ima četiri žice koje su naštimovane na tonove A-E-H1-Fis1. Tonska lestvica je hromatska, a opseg obuhvata tonove od Fis1-h. Deonica basa se u partiturama piše u bas (F) ključu, ali zvuči za oktavu niže

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prim je po veličini najmanji instrument u orkestru. Građen je najčešće iz jednog komada drveta, no u novije vreme se gradi posebno vrat, a posebno trup (korpus) koji može biti kopan ili načinjen od lepljenih daščica. Ovo se čini radi uštede u martetijalu. Ukupna dužina prima je od 621-637 mm. Dužina trupa (korpusa) je 222-234 mm. Najveća širina trupa je 135-148 mm, a visina tela 33-40 mm. Po gradji i zvuku je najslicniji violini.
Prim ima pet žica od kojih su prve dve jednake i ugođene na isti ton. Prim se štimuje na tonove: e2-e2-h1-fis1- cis1. Tonska lestvica je hromatska i obuhvata tonove od cis1-e4. U tamburaškim orkestrima se upotrebljavaju dve do tri bisernice (prva, druga i treća). Druga se zove jos i primterc. U većim orkestrima se upotrebljava veći broj I, II i III primova. Deonice prima se pišu u violinskom ključu, no radi preglednijeg i lakšeg čitanja notni teks je pisan za oktavu niže od onoga kako istrument zvuči.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tamburaški orkestar Banja Luka osnovan je prije 2001. godine i nosilac je tamburaške muzike, ne samo u Banjoj Luci, nego i u cijeloj Republici Srpskoj. Svojim radom Orkestar doprinosi očuvanju tradicionalne tamburaške muzike od zaborava i njenom uspješnom prezentovanju, kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Pri Tamburaškom orkestru radi i škola tambure, koja okuplja omladinu školskog uzrasta. Umjetnički rukovodilac i dirigent Tamburaškog orkestra je Zdravko Ćosić.