Do 15. stoljeća
U starom vijeku teritorij Srbije bio je rimska
provincija Mezija i Panonija. Srbi su naselili to područje u 7.
stoljeću, u 8. su osnovali prvu državu, te u 9. primili kršćanstvo.
Prvi srpski poznati knez zvao se Višeslav, rodonačelnik dinastije
Višeslavovića, koja je vladala Srbijom 750.-959. Prve sukobe Srbi su
imali s Bugarima. 1085.-1106. Srbijom upravlja dinastija Vukanovića,
čiji je rodonačelnik veliki župan Vukan.
1168. godine na vlast dolazi veliki župan Stefan Nemanja. Nemanjina
država obuhvaćala je područja: Zahumlje, Neretvanska Krajina,
Makarsko primorje, Travunja, Duklja, Kosovo, Metohija bez Prizrena,
Južno i Veliko Pomoravlje, područje između Drine i Velike Morave, te
gornje i srednje Podrinje. 1217. papa Honorije III. daje dozvolu da
se Srbija proglasi kraljevstvom. Dvije godine kasnije Rastko
Nemanjić tj. Sveti Sava postaje prvi srpski arhiepiskop. Na najvećem
vrhuncu moći Srbija je bila za vrijeme cara Stefana Dušana, kada je
obuhvaćala teritorij današnje Srbije (bez Vojvodine), Crne Gore,
južne Dalmacije (bez Dubrovnika), Albanije, Makedonije, Tesalije i
Epira. Smrću Dušanovog sina, cara Stefana Uroša 1371., rasulo se
Srpsko carstvo i ugasila loza Nemanjića.
Godine 1371.-1427. Srbijom je vladala dinastija Lazarevića, tj. knez
Lazar i njegov sin despot Stefan. 28. lipnja 1389. dogodila se
Kosovska bitka između Srbije i Osmanskog carstva. U bitci su
poginuli knez Lazar i turski sultan Murat.
1402. Lazarev sin,
Stefan, postaje despot.
1427.-1459. Srbijom vlada dinastija
Brankovića.
Pod Osmanskim carstvom
Karađorđe
Petrović Srbija je pada pod vlast Osmanskog carstva 1459., nakon čega slijedi
postupno iseljavanje Srba i Vlaha u Bosnu i granične predjele
Hrvatske. Zbog turske najezde i zuluma nad domaćim kršćanskim
stanovništvom, hrvatski kralj i austrijski car Leopold I. daje
dozvolu da se Srbi nastane u Habsburškoj monarhiji, što je
prouzročilo Prvu seobu Srba pod patrijarhom Arsenijem III.
Čarnojevićem 1690. Do Druge seobe Srba došlo je nakon Požarevačkog
mira 1739. pod patrijarhom Arsenijem IV. Jovanovićem Šakabendom. Dok
su se Srbi iseljavali iz Stare Srbije (Raške, Kosova, Metohije i
Makedonije i još nekih južnih krajeva današnje Srbije, poput Toplice
i Kosanice), ta područja su naseljavali Albanci. Pored Albanaca,
naseljavao se i drugi muslimanski živalj. Posljedice ovakvog
premještaja stanovništva bit će dugotrajne.
Zbog turskih zuluma nad srpskim življem, 1804. godine, u Orašcu je
podignut Prvi srpski ustanak pod vodstvom Karađorđa ("Crnog Đorđa")
Petrovića. Ustanak je ugušen 1813.
15. februara 1815. podignut је Drugi srpski ustanak na čelu s knezom
Milošem Obrenovićem.
Nakon turske vladavine
Rezultati ovog ustanka vidljivi su 1830. kada Porta proglašava
Srbiju vazalnom kneževinom. Prvi ustav Srbija je dobila 1835. Godine
1867. donijet je Ferman o povlačenju turskih garnizona iz srpskih
gradova. Neovisnost Srbije priznata je na Berlinskom kongresu 1878.
Knez Milan Obrenović postaje srpskim kraljem 1882. godine. Za
vrijeme neovisnosti kraljevine Srbije, provodi se žestoka
antialbanska politika, mjerama koje su iseljeni brojni Albanci iz
područja oko Kosova. U isto vrijeme nastaju u Srbiji i megalomanske
ekspanzionističke ideje za stvaranjem Velike Srbije unutar viših
državnih krugova, koje će kasnije biti pokretačem agresivnih ratova
Srbije sa susjedstvom. Obrenovići i Karađorđevići su naizmjenice
vladali u 19. stoljeću. Posljednji Obrenović, kralj Aleksandar,
ubijen je zajedno s kraljicom Dragom 1903. Tad na vlast dolazi kralj
Petar I. Karađorđević.
Balkanski ratovi
Srbija, Bugarska, Crna Gora i Grčka krenule su 1912. u Prvom
balkanskom ratu u konačno oslobađanje od turske vlasti. Nakon rata
Srbija nije uspjela ostvariti svoj cilj - izlazak na Jadransko more,
preko sjeverne Albanije, a Bugarska je bila nezadovljna podjelom
Makedonije. To je prouzročilo Drugi balkanski rat 1913. kada su
Srbija, Grčka, Turska i Rumunjska brzo pobijedile Bugarsku. Srbija
je od Bugarske, kao ratnu odštetu dobila određena ozemlja sa zapada
Bugarske.
Nakon I. svjetskog rata
Austro-Ugarska je bila uznemirena jačanjem Srbije, koja joj je
remetila planove za prodor na istok. Nakon sarajevskog atentata
Austro-Ugarska
objavljuje rat Srbiji 28. jula 1914. Tada je počeo Prvi svjetski
rat. Cerska i Kolubarska bitka bile su prve savezničke pobjede u
Prvom svjetskom ratu. Povlačenje preko Albanije počelo je 1915. Tri
godine kasnije probijena je Solunska fronta. Krajem studenoga
priključenje Kraljevini Srbiji proglašavaju Baranja, Bačka, Banat,
Srijem, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Država Slovenaca, Hrvata i
Srba, koja se plašila talijanskog napada, ujedinila se sa Srbijom
odlukom Narodnog vijeća u Zagrebu 25. studenog 1918., no bez
pristanka Hrvatskog Sabora.
Dana 1. prosinca stvoreno je provotno Kraljevstvo Srba, Hrvata i
Slovenaca, a ubrzo i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je
1929. promijenila ime u Kraljevina Jugoslavija. Kralj Aleksandar
Karađorđević ubijen je 1934. u Marseillu od strane makedonskog VMRO
i hrvatskih Ustaša.
U Drugom svjetskom ratu, Jugoslavija je okupirana od strane
Hitlerovske koalicije. Bačka je pripojena Mađarskoj. Dio današnje
Srbije, uglavnom je riječ o Raškoj, dospio je u Crnu Goru pod
talijanskom vlasti. Kosovo, Metohija i zapadna Makedonija postale su
dijelom tzv. Velike Albanije, također pod talijanskim utjecajem.
Ostatak Makedonije ušao je u sastav Bugarske, kao i dijelovi istočne
Srbije. Sužena Srbija i Banat bile su pod njemačkom okupacijom, ali
je imala vlastitu lokalnu upravu, koja je surađivala s Nijemcima. U
narodu je ova tvorevina dobila ime Nedićeva Srbija ili Vlada
nacionalnog spasa. Banat je bio pod posebnom njemačkom upravom.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Srbiji su djelovali:
„Jugoslovenska vojska u otadžbini“ (tzv. četnički pokret) generala
Dragoljuba Draže Mihailovića, partizanski pokret Josipa Broza Tita,
te kvislinzi Srpska državna straža generala Milana Nedića i Srpski
dobrovoljački korpus Dimitrija Ljotića.
Poslijeratna Srbija (SFRJ)
Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine zabranjen je povratak u
zemlju dinastiji Karađorđevića, a Jugoslavija je proglašena za
republiku pod nazivom Demokratska Federativna Jugoslavija. Ovaj
naziv je ubrzo (1946.) promijenjen u Federativna Narodna Republika
Jugoslavija, a Srbija postaje jedna od pet federalnih Narodnih
Republika. Ustavom Jugoslavije od 1963. godine država mijenja naziv
u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i dobija svoju
šestu federativnu republiku - Bosnu i Hercegovinu, a država Srbija
mijenja naziv u SR Srbija.
Srbija nakon raspada SFRJ
Dana 27. travnja 1992. zajedno je s Crnom Gorom formirala Saveznu
Republiku Jugoslaviju. 1992.-1995. Savezna Republika Jugoslavija
bila je pod općim sankcijama Vijeća sigurnosti OUN, zbog agresije na
Bosnu i Hercegovinu. Od 1998. na Kosovu i Metohiji počinju sukobi
tzv. "Oslobodilačke vojske Kosova" i srpskih oružanih snaga. 24.
ožujka - 10. lipnja 1999. godine bombardirale su je snage
Sjevernoatlantskog Saveza, zbog humanitarne katastrofe na Kosovu.
Dana 4. veljače 2003. godine proglašena je državna zajednica Srbija
i Crna Gora, kojom je, u odnosu na prethodnu Saveznu Republiku
Jugoslaviju, data veća nadležnost dvjema republikama. Nakon
referenduma u Crnoj Gori na kojem su njeni građani glasovali za
neovisnost od Srbije, Crna Gora je proglasila neovisnost, čime je i
Srbija postala neovisna država. |