STANOVNIŠTVO
Prema popisu stanovništva iz 2000. godine Turska je imala 67.844.903 stanovnika,
ili 87 stanovnika/km˛. Od toga je 10 milijuna živjelo na europskom, a 58
milijuna na azijskom dijelu države.
ETNIČKE SKUPINE
Zbog
toga što se u Turskoj ne izvodi etnički popis stanovništva nego samo
opredijeljenje po jeziku, teško je odrediti njen etnički sastav, jer neke
manjine govore uglavnom turskim jezikom.
Posebno je teško odrediti ukupan broj pripadnika kurdske i Zaza etničke skupine,
budući da su one najsnažnije bile pogođene politikom asimilacije. Podaci o broju
pripadnika pojidine etničke skupine snažno variraju od izvora do izvora.
Stanovništvo Turske danas čine slijedeće etničke skupine: od 77% do 81% Turci,
od 15% do 20% Kurdi, od 2% do 3% Zaza, 2% Arapi, 1% Albanci, 0,5% Čerkezi, 0,5 %
Gruzi, te pripadnici ostalih etničkih skupina kao što su Abhazi, Aramejci,
Armenci, Bošnjaci, Bugari, Grci, Lazi, Čečeni i drugi.
Pripadnici ostalih turkijskih naroda se također prema popisu stanovništva
smatraju Turcima. Procjenjuje se da danas u Turskoj uz osmanske Turke živi i oko
2 do 5 milijuna Krimskih Tatara i Tatara, od 0,5 do 2 milijuna Azera, oko
200.000 Mesketinskih Turaka, oko 100.000 Tahtacıja, oko 60.000 Karapapaka,
između 14.000 i 20.000 Gagauza, oko 2.000 Uzbeka, te oko 1.000 Kazaha, Kirgiza,
Kumica, Turkmena i 500 Ujgura.
JEZICI
Nacionalni i jedini službeni jezik Turske je turski jezik, koji je materinski
jezik za preko 80% stanovništva zemlje, a kao drugi jezik govori ga od 10 do 15%
stanovništva. Time je ovo najgovoreniji jezik u državi.
Uz turski u zemlji se govori i oko 20-ak drugih jezika iz pet različitih
jezičnih porodica. Manjinski jezici s najvećim brojem govornika su:
kurmandži ili sjevernokurdski s oko 10 milijuna govornika (indoeuropski jezik
indoiranske skupine)
zazaki s između 1,2 i 2 milijuna govornika (indoeuropski jezik indoiranske
skupine)
arapski (sjevernomezopatamijski arapski) s oko milijun govornika (afrazijski
jezik semitske skupine
azerski s oko 550.000 govornika u Turskoj (turkijski jezik oguske skupine)
kabardinski ili istočnočerkeski s oko 550.000 govornika u Turskoj
(zapadnokavkaski jezik)
adigejski ili zapadnočerkeski sa skoro 300.000 govornika (zapadnokavkaski jezik)
bugarski (pomački) s oko 300.000 govornika u Turskoj (indoeuropski jezik
slavenske skupine)
Oko 40.000 građana Turske govori armenski, a oko 4.000 grčki kao materinski
jezik. Ova dva jezika bila su u prošlosti snažno rasprostranjena u Turskoj,
budući da je početkom 20. stoljeća na području današnje Turske živjelo oko dva
milijuna Armenaca i 1,5 milijuna Grka. Također u prošlosti su se na području
Turske govorili i neki jezici koji danas praktički i nemaju govornika.
Od manjinskih indoeuropskih jezika značajan broj govornika imaju albanski (oko
15.000), romski (25.000) i domarski (30.000) jezik. Od kartvelskih jezika
značajan broj govornika imaju gruzijski (40.000) i lazijski (30.000) jezik. Uz
kabardinski i adigejski jezik, od zapadnokavkaskih jezika u Turskoj se govori i
abhaski (5.000) te abaski (10.000) jezik.
Danas u Turskoj žive i male zajednice govornika raznih turkijskih jezika kao što
su turkmenski, kazaški, kirgijski, uzbečki, ujgurski, kumički i krimski
tatarski, te nekoliko stotina govornika kavkaskih jezika, kao što su čečenski,
lakski i lezgijski, kao i određeni broj govornika osetskog i perzijskog koji
spadaju pod iranske jezike.
Turski u Turskoj
Standardni jezik zemlje je tzv. istanbulski turski, koji se koristi u medijima i
u školstvu. Također postoje mnoge dijalektalne razlike u jeziku diljem zemlje i
izvan nje. Istraživanje turskih dijalekata provodi nekoliko sveučilišta i
institucija, a najznačajnija je Turska jezična udruga (Türk Dil Kurumu) koja je
službeno regulatorno tijelo zaduženo za turski jezik od 1932. godine. Službeni
jezik Osmanskog Carstva bio je osmanski turski koji se bitno razlikovao od
govornog turskog jezika. Tijekom Atatürkove jezične reforme uklonjene su mnoge
perzijske i arapske posuđenice koje su se koristile u službenom jeziku, a
arabicu je zamijenila latinica. U tom razdoblju znatno je porasla i pismenost,
koja je dotad među običnim stanovništvom bila rijetka.
RELIGIJA
Islam
je religija s najviše sljedbenika u Turskoj, u kojoj se oko 99% stanovništva
izjašnjava kao muslimani. Između 80 i 85% muslimana su suniti, a ostalih 15
do 20% čine većinom šijitski Aleviti. Danas u Turskoj živi i oko 125.000
kršćana (0,2%) i 23.000 židova (0,04%). Početkom 20. stoljeća kršćani su
činili oko 20% stanovništva u zemlji (većinom su to bili Armenci i Grci), a broj
židova 1923. bio je 100.000. U Turskoj živi i malena zajednica Jazida, koji su
etnički većinom Kurdi.
Diljem Turske postoje mnoga judaistička i kršćanska svetišta i povijesno važna
mjesta za ove religije, tako da su diljem zemlje još aktivne mnoge povijesne
džamije, crkve i sinagoge. Hanefijsko učenje sunitskog islama većinom organizira
država kroz Direktorat vjerskih poslova (Diyanet İşleri Başkanlığı) koji
kontrolira sve džamije i vjerske službenike (imame).
Turska je prema ustavu sekularna država bez državne religije. Od osnivanja
republike u Turskoj postoji snažna tradicija sekularizma koji je izgrađen prema
francuskom modelu laicizma. Ustav zemlje osigurava vjerske slobode svima, a
vjerske zajednice su stavljene pod zaštitu države. Zakonom je zabranjeno nošenje
bilo kakve odjeće povezane s vjerom (kao hidžab) u javnim ustanovama, školama
ili fakultetima.
NAZAD
