Jezik
Podrucje sadasnje Bosne i Hercegovine, od pocetka dijalekatske diferencijacije u
11. i 12. vjeku, uglavnom pripada stokavskom narječju, uz prevlast cakavskoga
narjecja na krajnjem zapadu, sadasnjem Bihackom kraju i Pounju. Do 15.vijeku
su u velikoj mjeri dovršene jezičnodijalekatske promjene, koje su dale mijesani
idiom štokavsko-čakavski u kojem prevladava štokavština. Sličan tomu je i izraz
pisaca hrvatske književnosti u Dubrovniku u 15. i dijelu 16. vjeka (Džore
Držić, Sisko Menčetić, Dominko Zlataric: stokavsko-cakavska mjesavina u kojoj
preteže stokavsina, uz tu razliku što je u Dubrovniku ijekavski refleks jata
prevagnuo nad ikavskim (s kojim supostoji), dok u Bosni dominira ikavski govor.
Još jedna razlika je u tome što se pisani dokumenti u Bosni i Humu nisu
oslobodili prevlasti ili snaznoga utjecaja crkvenoslavizama sve do turskoga
osvojenja, osim u tekstovima na mramorovima. U promjenama koje su zahvatile
podrucje od Sutle do Morave, od 12. do 15. stoljeća su formirane četiri velike
narječne zone: kajkavska, čakavska, štokavska i torlačka. Štokavska se dalje
dijeli na zapadnoštokavsku i istocnostokavsku- prva obuhvaća Slavoniju i veći
dio Bosne do preko granica crte koja povezuje slijevove rijeka Bosne i Neretve
(u sjevernijem dijelu skoro do Drine), dok je istocna stokavstina nazočna na
najistocnijem dijelu BiH, u Podrinju, povijesnoj Travunji i istocnom Zahumlju.
Upitna zamjenica je "sca" na sjeveru, a "sto" na jugu, dok je refleks jata "i"
na zapadu ("svidoci", "Stipan") i "je" ili "ie" na istoku ("sieče", "vjere").
Ikavski refleks jata je prvi puta upisan u baš u Bosni, 1331. Zapadna se
štokavština od istočne razlikovala po tronaglasnom sustavu (poput čakavštine),
dok je istočno štokavsko narječje imalo 2 naglaska.
|
|
|
|
|
|