Smrću Karlosa III, 1788. godine, nekoliko mjeseci prije Francuske
revolucije, bliži se kraju period prosperiteta i prosvjetiteljstva u
Španiji, u kojem je Goja sazrijevao kao umjetnik. Tom periodu slijedi
hrišćanski reakcionizam, politička i društvena korupcija, pod upravom
kralja Karlosa IV i njegove kraljice Marije Lujse, a koji će se završiti
Napoleonovom invazijom na Španiju. U takvim društveno-političkim
prilikama, pod Karlosom IV, Goja će postati slikar dvora i steći ugled
najcjenjenijeg i najuspješnijeg umjetnika u Španiji. Poslije jedne nagle
bolesti 1792. godine, ostaje potpuno gluv bez mogućnosti oporavka sluha.
U narednom periodu, njegova umjetnost zadobija novi karakter, slobodnije
ekspresije, poduprijeta njegovim kritičkim umom i instinktivnim nagonom
za oslobađanje mašte od konvencionalizama. 1795. postaje direktor
Akademije San Fernando ali se dvije godine kasnije, povlači sa tog
položaja zbog problema sa zdravljem. Prvi slikar kraljevskog dvora
postaje 1799. godine. Iako je rado primao zvanična priznanja i svoj
uspjeh cijenio sa velikim entuzijazmom, ostavlja za sobom vrlo
upečatljiv kritički osvrt na epohu i društvo u kojem je živio.
|
U seriji od 80
grafika pod imenom Kaprici (Los caprichos), objavljenoj prvi put 1799.
godine, Goja direktno napada političke, društvene i religijske prilike i
dogme, koristeći se tada popularnom tehnikom karikature, ali obogaćujući
je svojim umjetničkim kvalitetima i nesvakidašnjom dovitljivošću.
Njegovo majstorsko korišćenje upravo u to vrijeme razvijene tehnike
akvatinte, naročito njenih tonalnih mogućnosti, daju Kapricima
dramatičnu vitalnost, zbog čega mnogi ugledni istoričari i kritičari
umjetnosti, smatraju Kaprice najvećim dostignućem u istoriji grafike.
Nekoliko mjeseci kasnije, Goja postaje prvi slikar kraljevskog dvora.
Takođe u to vrijeme, biva pod pritiskom i napadan od strane španske
Inkvizicije. 1803. godine šalje grafike Kaprica kralju, moleći u zamjenu
penziju za svoga sina.
|