home page

 

 Budizam

Budizam je religija i filozofija nastala u Indiji oko 527. godine pne. Osnivač budizma je Sidarta Gautama (pali: Sidata Gotama), po čijoj duhovnoj tituli, Buda (probuđeni, odnosno, onaj koji zna), je ova religija i dobila ime.Cilj budizma je dostizanje prosvetljenja, ili, tačnije rečeno, probuđenja (pali i sanskrit: bodi). Probuđenje se može odrediti kao uviđanje istine (sanskrit: darma, pali: dama) koja se krije iza pojavne strane fenomena, napuštanje i prevazilaženje gneva, želje i neznanja, te dostizanje oslobođenja od svekolike patnje, odnosno stanja blaženstva i unutrašnjeg mira, nirvane (pali: nibana — utrnuće, gašenje), a time i prekidanja ciklusa preporođenja (samsara). Način za dostizanje probuđenja Buda je izložio u osmostrukom plemenitom putu.

Budizam se danas može podeliti u tri velike grane: theravada (kao jedina preostala škola nikaja budizma), mahajana i vadžrajana budizam.

Budizam se tokom 45 godina Budinog podučavanja i u prvih nekoliko vekova posle njegove smrti brzo proširio indijskim podkontinentom, a potom i centralnom, južnom, istočnom i jugoistočnom Azijom. Početkom dvadesetog veka budizam stiže u Evropu i Ameriku. Zemlje sa najviše budista (približni brojevi u milionima) su Kina (102), Japan (89,5), Tajland (55,5), Vijetnam (49,7), Mijanmar (41,6), Sri Lanka (12,5), Južna Koreja (10,9), Tajvan (9,2), Kambodža (9,1) i Indija (7) [1]. Procenjuje se da u svetu trenutno postoji od 230 do 500 miliona budista, sa najpouzdanijom procenom na oko 350 miliona [2], što budizam čini jednom od velikih svetskih religija.

 

Četiri plemenite istine

Četiri plemenite istine predstavljaju fundamentalni koncept budizma. Upravo njihovim uviđanjem Šakjamuni Buda (kako se često naziva istorijski buda, Sidarta Gautama) je doživeo probuđenje i nirvanu. U tom smislu težnja i napor da se četiri plemenite istine shvate, ne samo na intelektualnom nivou već, pre svega, na intuitivnom nivou, tzv. direktnim uvidom, predstavljaju suštinu budističkog učenja i prakse.

Čaukandi stupa u Parku jelena (Sarnat, Indija), blizu mesta na kom je Šakjamuni Buda održao prvu propoved o četiri plemenite istine

Smatra se da je upravo ovo bila tema prve propovedi koju je Buda održao nakon što je doživeo probuđenje.

Četiri plemenite istine su:

Plemenita istina o patnji (pali: duka) — postoji patnja u životu svih bića

Plemenita istina o nastanku patnje (pali: samudaja) — postoji uzrok patnje, a to su vezanost i želja (pali: tanha - želja, žeđ) koji nastaju iz neznanja (avidja)

Plemenita istina o prestanku patnje (pali: niroda) — postoji način da se patnja prevaziđe, a to je iščezavanje i iskorenjivanje vezanosti i želje

Plemenita istina o putu koji vodi do prestanka patnje (sanskrit: marga, pali: maga) — postoji način da se eliminišu vezanost i želja, a to je osmostruki plemeniti put

Kada se govori o četiri plemenite istine Buda se često upoređuje sa lekarom jer su istine izložene prema drevnom indijskom medicinskom modelu:

postoji bolest (postavljanje dijagnoze)

postoji uzrok bolesti (analiza faktora koji do bolesti dovode)

postoji način da se bolest izleči (konstatovanje prognoze i postojanja ili nepostojanja načina za otklanjanje uzroka bolesti)

propisivanje leka odnosno načina da se bolest izleči

Ovakav pristup problemu predstavlja jednu od ključnih karakteristika u diskusiji budizma u odnosu na druge religije. Naime, ovime se izbegava metafizička spekulacija i potreba za verom u ono što se izlaže. U svakoj od četiri plemenite istine se referira na pojave i pojmove koji su u potpunosti u domenu iskustva svake osobe što joj omogućava da na osnovu tog iskustva da sud o istinitosti ili neistinitosti predmeta rasprave. Štaviše, u budističkim spisima Buda upravo insistira na ovakvom, empirijskom, pristupu i neoslanjanju na slepo verovanje njegovim rečima. Od budiste se očekuje da sve izloženo ne prihvata samo na osnovu vere u istinitost, već se insistira na aktivnom preispitivanju učenja kroz lično iskustvo i analizu tog iskustva jer je, prema Budi, to jedini način da se dođe do istinskog znanja i samim time do oslobođenja od patnje.

Treba, međutim, istaći da bi bilo pogrešno reći da vera nema nikakvu ulogu u budizmu. Naprotiv, termin šrada (pali: sada) je bitan konstituent budističkog učenja. Ovaj termin se približno prevodi kao vera, mada on obuhvata samopouzdanje, upornost, skromnost i istrajan napor. Iako se Buda protivi slepom verovanju baziranom na autoritetu, tradiciji i sl. ostaje potreba za određenom dozom vere u budističko učenje. U principu, srada je rezultat dubokog promišljanja i akumuliranog iskustva.

U kontekstu četiri plemenite istine ovo se pre svega odnosi na četvrtu — poverenje u to da osmostruki plemeniti put zaista vodi ka uništenju vezanosti i želje. Jedini dokaz delotvornosti osmostrukog plemenitog puta i budističkog učenja u celini je dostizanje nirvane od strane Šakjamuni Bude i, kasnije, arhata (pali: arahat ili arahant — onaj koji je vredan; osoba koja je dostigla probuđenje i nirvanu ali ne samostalno, kao što je slučaj sa budama, već sledeći budino učenje). No, pošto ne postoji način da se objektivno i direktno proveri da li su ove osobe zaista postigle oslobođenje od patnje ostaje nam da tu mogućnost prihvatimo kao istinitu na osnovu poverenja. Iako se u različitim budističkim školama stepen i objekti vere, odnosno poverenja, razlikuju, možemo reći da je vera u istinitost osmostrukog plemenitog puta zajednička svim školama. Na taj način vera u budizmu igra ulogu pokretača osobe na putu dostizanja probuđenja i nirvane.

 

vrati na vrh