Slavljen kao nacionalni heroj, Bismarck postaje prvi kancelar novog njemačkog carstva. U vanjskoj politici posvećuje se očuvanju mira između evropskih
sila Francuske, Austrije, Njemačke i Rusije. Bismarck je vjerovao da središnja pozicija Njemačke u Europi može biti uzrok njenog razaranja u slučaju
bilo kojeg rata.
Na unutrašnjem planu bio je zabrinut pojavljivanjem dvaju novih političkih stranaka: Katoličke stranke centra, i Socijaldemokratske partije Njemačke.
Bitka protiv katolicizma koja je započela 1872. godine, pod imenom "Kulturna borba" (Kulturkampf) uglavnom je bila promašaj. Bismarck je napao
socijaldemokrate na dva fronta: socijaldemokratska partija i njene organizacije su stavljene van zakona, dok je radničkoj klasi dano veoma progresivno
zakonodavstvo koje je omogućavalo zdravstveno osiguranje, osiguranje u slučaju nesreće na radu, kao i starosne mirovine.
Na izborima 1890. godine i Katolička partija centra i Socijaldemokrati osvajaju mnogo glasova, a Bismarck daje ostavku na insistiranje njemačkog cara
Wilhema II., koji je došao na tron 1888. godine. Bismarck je proveo svoje posljednje godine pisajući memoare (Gedanken und Erinnerungen;
"Razmišljanja i sjećanja"). Umro je u 83. godini života 1898. godine u Fredrihsruhu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Njemačka ratna mornarica imala je ratni brod imenovan u njegovu čast, Bismarck, kao i Njemačka imperijalna
mornarica čija su dva broda nosila njegovo ime. Takođe, mjesto Bismarck, Sjeverna Dakota, nosi njegovo ime, kao i Arhipelag Bismarck i Bismarckovo
more kod bivše Njemačke kolonije Nove Gvineje, ali i više ulica i škola u Njemačkoj.