zanimljivosti

 

Od 1495. do 1497. godine Leonardo je radio na svom remekdjelu, Poslednjoj veceri, zidnoj fresci u trpezariji samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu. Nažalost, njegovo eksperimentalno korištenje ulja na suhoj žbuci (tanak vanjski zid prostora konstruiranog za serviranje hrane) dovelo je do tehničkih problema, pa je do godine 1500. zidna freska počela propadati. Do 1726.god pokušavalo se, bezuspješno, restaurirati fresku; zajednički konzervacijski i restauracijski program, temeljen na najmodernijoj tehnologiji, započet 1977. godine uspio je sanirati dio oštećenja. Iako je mnogo izvorne plohe propalo, veličanstvenost kompozicije i prodorna karakterizacija figura daju prolaznu viziju svoje iščezle raskoši. Leonardove stilističke inovacije u slikarstvu još su uočljivije u Posljednjoj večeri u kojoj je prikazao tradicionalnu temu na potpuno nov način. Umjesto prikaza dvanaestorice apostola kao individualnih figura, grupisao ih je po troje u dinamičnu kompoziciju oko lika Isusa Hrista, koji je izoliran u sredini slike. Posjednut ispred blijedog, udaljenog krajolika gledanog kroz pravougli otvor na zidu, Hrist – koji naslućuje da će ga jedan od prisutnih izdati – predstavlja mirno i spokojno središte, dok ostali likovi reagiraju živahnim gestama. U veličanstvenosti scene i ozbiljnosti figura, Leonardo nam ponovno predstavlja stil kojeg je utvrdio više od jedne generacije prije Massacia. Leonardova originalnost i inventivnost bila je, a i danas je primjer fantastične kreativnosti i upornosti.

Za vrijeme drugog firentinskog perioda, Leonardo je naslikao nekoliko portreta, ali samo jedan je sačuvan do dana današnjeg – famozna Mona Lisa (1503. – 1506., Louvre, Pariz), jedan od najslavnijih portreta ikada naslikanih. Portret je također poznat kao "La Gioconda". Leonardo je, čini se, imao posebnu sklonost za taj portret, jer ga je nosio na sva svoja kasnija putovanja. Ovaj Leonardov najslavniji rad je poznat kako po veličanstvenosti tehničkih inovacija, tako i po misterioznosti legendarnog osmijeha. Postoje mišljenja da je ovaj  Leonardov portret zapravo jedan od autoportreta slavnog slikara, te da je prvobitna Mona Lisa imala obrve, ali da su one zbog Leonardovog eksperimentisanja vremenom iščezle.Taj rad je savršen primjer dvije tehnike – sfumata i krajoskura (rasporeda svjetla i sjene, svijetlih i tamnih dijelova na slici) – koje je Leonardo primijenio među prvima. Sfumato (začađeno) je delikatan atmosferični "magloviti" ili "dimni" efekt načinjen finim, vrlo malenim prijelazima između područja boje; to je posebice uočljivo na nježnoj prozračnoj odjeći i zagonetnom osmjehu. Kjaroskuro (Chiaroscuro, svjetlo i sjena) je tehnika modelisanja i definisanja forme pomoću odnosa kontrasta između svjetlosti i sjene; senzitivne ruke modela su portretisane jasnom modulacijom svjetlosti i sjene, dok je kontrast boja oskudno upotrebljavan.

Leonardo da Vinci je pored eksperimentisanja sa bojama imao i sklonos ka nedovršivanju svojih djela, pa je tako veliki dio njegovog rada ostao nedovršen. Leonardo nije završio svoju prva značajna slika, Poklonstvo kraljeva (Uffizi), započeta 1481.god., naručenu za samostan San Donato a Scopeto u Firenci; modele za kupolu milanske katerdale; dekoraciju za veličanstvenu dvoranu Pallazza Vecchia. Tema je bila Bitka kod Anghiaria, Firentinska pobjeda u ratu protiv Pise itd.

Njegova najveća narudžba bila je za kolosalnu bronzanu konjaničku statuu Francesca Sforze, za dvorište Castella Sforzesca Leonardo je napravio glineni model, ali igrom slučaja odlučeno je da se metal namijenjen za statuu utroši za proizvodnju topova. Model su uništili francuski strijelci, koji su ga koristili kao metu.