Sostratov svjetionik

Faros kralj Aleksandrije

Svjetionik se nalazio u Aleksandriji, cuvenoj prijestolnici Egipta koju je osnovao Aleksandar Makedonski koja po njemu i nosi ime. Grad se pruzao na obali Nila na mjestu gdje je bilo malo egipatsko naselje Rakotis. Aleksandrija je prvi grad helenistickog perioda i bila je poznata po tome sto je podignuta na osnovu jedinstvenoga plana. Plan je izradio rodski graditelj Dinokrat. Grad je u osnovi gradjen poput pravougonika, a ima opseg 15km. Grad je podijeljen na 5 podrucja. Dvije najvece ulice sirine 30m sjekle su se pod pravim uglom, a citavom njihovom duzinom pruzali su se mramorni stubovi.

Nedugo nakon smrti Aleksandra Velikoga, Ptolomej I. Soter preuzeo je vlast u Egiptu. Bio je svjedokom osnivanja i utemeljenja Aleksandrije kao glavnoga grada te je odlucio povecati sjaj i popularnost svoje drzave pa je 308. p.n.e. utemeljio Muzeon “hram muza”, boginja umjetnosti. Tu je bio usredotocen citav umjetnicki i naucni zivot Aleksandrije. Tada je bila srediste, odnosno “ogledalo svijeta”. U tu kulturnu instituciju je bilo smjesteno svo blago grvkog pjesnistva i preko 700 000 svitaka. Unistili su ga Arapi.

Medjutim, usprkos znacenju Muzeona ipak je jedno od najvecih cuda u Aleksandriji bio Aleksandrijski svjetionik. Bio je podignut na stijeni koja se uzdizala na istocnoj obali ostrvcica Farosa. Prema legendi ime ostrvcica je varijacija od imena “Faraonovo ostrvo”. Ostrvcic je pripojen kopnu nasipom od zemlje i kamenja, duzine 34 km, 285. p.n.e. Tako se dobila i dvostruka luka (ratna i trgovaska). Zbog raznih nanosa rijeke i mulja na dnu mora prilaz lukama Aleksandrije zahtijevao je veliku obrazovanost i iskustvo jer su i podvodne stijene ugrozavale plovidbu. Zbog svega toga bilo je potrebno izgraditi svjetionik.

Izgradnja je bila zapoceta za Ptolomeja I. Sotera, oko 290. p.n.e.; a bila je povjerena Sostratu iz Knida. Arhitekt, Sokratov suvremenik se latio posla i oko 280. p.n.e. svjetionik je bio gotov. Svjetionik je bio trospratna kula 117m visoka. Najnizi sprat je bio kvadratnog oblika dok mu je unutrasnjost bila valjkasta i bio je visok oko 56m. Bio je izgradjen od velikih komada vapnenca, a strane su mu bile okrenute prema stranama svijeta. Srednji sprat je bio osmouglog oblika; strane osmougla su široke 18.30m, a visina mu je 7.30m. Na samom vrhu je bila kupola pridrzavana uglacanim granitnim stubovima. Tu je, na zadnjem spratu gorjela vatra ciju je svjetlost reflektirao citav sistem metalnih konkavnih ogledala koje je navodno izumio Arhimed. Gorivo za vatru donosilo se na magarcima spiralnim stepenicama koje su isle unutar prva dva kata. Svjetionik je ujedno bio i tvrdjava. Osmouglu kulu su ukrasavali broncani kipovi kojima su se pripisivala cuda. Jedan je pokazivao smjer vjetra. Drugi je pratio kretanje sunca po nebeskom svodu. Kada bi sunce zašlo tada bi i kip spustio ruku. Treci je otkucavao vrijeme svakoga sata, danju i nocu. Najcudniji je bio kip koji vice. Kada bi se Aleksandriji priblizavali neprijatelji, on je sve glasnije proizvodio buku. Ocito se radilo o alarmu i to prvom na svijetu.

Vjekovima je tako svjetionik obiljezavao luku. Danju reflektirajuci suncevu, a nocu svjetlost vatre. Kad su Arapi osvojili Egipat, oko 651. p.n.e., divili su se Aleksandriji i njenom bogatstvu. Svjetionik se nastavlja spominjati i u njihovim djelima. Kako im pomorske veze sa Mediteranom iz Aleksandrije nisu bile jake, glavni grad su Arapi premjestili u Kairo. Jednom prilikom su greskom skinuta ogledala sa svjetionika i nikad vise nisu postavljena.956. p.n.e. potres je pogodio Aleksandriju i nanio sitne stete svjetioniku. Tek kasnije veći potresi: 1303. i 1323. p.n.e. znacajno su ostetili gradjevinu.

Posljednje poglavlje u istoriji svjetionika ispisano je 1480. p.n.e. kada je tadacnji sultan Mehmed II. Osvajač izgradio srednjovjekovnu tursku utvrdu na istom mjestu gdje je stajao svjetionik, koristeci kamen i mramor iz rusevina.

Do dana danasnjeg sacuvalo se samo ime i uspomena. Ta nije uzalud Sostrat, graditelj ovog svjetionika, u zelji da ocuva svoje ime za pokoljenja koja ce doci iza njega, uklesao na mramornom zidu ovaj natpis: “Sostrat, sin Dekstifona iz Knida, posvetio ovo bogovima spasiocima pomoraca.” Ovaj natpis je prekrio tankim slojem zbuke koja je bila iste boje kao i mramor, a odozgo je napisao ime cara Ptolomeja I. Sotera samo da bi ga prevario dok je u dubini duse bio uvjeren da ce se vremenom ovaj sloj zbuke skinuti i da će citavom svijetu biti poznato ime pravog graditelja ovog velicanstvenog svjetionika. Nije se prevario!