METEORI

Meteora (grcki Μετέωρα, lebdjece stijene ili stijene objesene o nebo) je skupina grckih pravoslavnih manastira izgradjenih na visokim kamenim liticama koje poput stupova strse u nebo, pored grada Kalambakija u zapadnoj Tesaliji.

Manastiri su izgradjeni na prirodnom stijenama vapnenca visokim i do 500 metara, na sjeverozapadnom rubu Tesalske ravnice, u blizini rijeke Penej na istocnim padinama planinskog masiva Pind u centralnoj Grckoj. Meteora je bila skupina od cak 24 manastira, danas je preostalo samo sest (pet muskih i jedan zenski). To su manastiri; Veliki Meteoron (Megalou Meteorou ili Metamorphosis), Varlam (Agios Varlaam), Sveti Stjepan (Agios Stephanos), Sveto Trojstvo (Agia Triada), Sveti Nikola Anapausas (Agios Nikolaos Anapavsas) i Rousanou (Agios Rousanou, Arsanou).1988. godine kompleks manastira Meteora uvrsten je na UNESCO-ov popis Svjetske bastine.

Do danas nije potpuno jasno kada je osnovan prvi manastir u Meteori, ali se zna da su vec od XI st. redovnici pustinjaci poceli zivjeti u spiljama i umjetno isklesanim nastambama u stijenama Meteore.

Na kraju XI ili pocetkom XII stoljeca osnovan je Skit Stagoi (mali pustinjacki manastir) koji je bio smjesten oko crkve Theotokos (Bogorodica), a njegovi ostatci nalaze se tu i danas.

U XIV st. doslo je do prodora otomanske vojske na prostor Grcke, te su monasi stali traziti prostor koji bi im omogucio kakvu takvu sigurnost, to su pronasli na tesko dostupnim ( zapravo nedostupnim) kamenim stupovima Meteore, koji su se pokazali kao idealno utociste. 1334. godine dosle su izbjeglice sa svete gore Atosa, a sa njima i monah Athanasios Koinovitis koji je zajedno sa svojim duhovnim ocem Gregoriosom i 14 drugih redovnika utemeljio samostan Metamorphosis, današnji Veliki Meteoron (Megalo Meteoron). Nakon Metamorphosisa je izgrađeno je tijekom slijedeća dva stoljeca još 23 manastira, od njih je danas opstalo samo sest.

Postoji prica, pa i vjerovanje da se Athanasios Koinovitis (osnivac prvog samostana u Meteori) nije uspeo na okomitu stijenu sam već ga je na stijenu donio orao.

Pristup samostanima na vrhovima kamenih stijena bio je izvorno izuzetno tezak i pogibeljan, koristile su se duge ljestve od uzadi, ili velike mreze kao kabine primitivnih dizala, kojima su se prebacivali ljudi i roba do manastirskih objekata na vrhovima stijena (Manastir Verlam je na stijeni visokoj 373 metra).