Impresionizam je posljedica
zajedničkih zamisli nekih umjetnika u određenom trenutku francuske istorije, kad
je ukupna klima pogodovala proširenju i uspostavljanju novog stila u slikarstvu.
Prvi znakovi njegovog pojavljivanja uočavaju se početkom 60-ih godina XIX. vijeka,
ali zajednička svijest nije bila jasno izražena sve do razdoblja između 1867. i
1869. Pokretačka sila impresionizma bila je želja nekolicine umjetnika da
slikarstvu pristupe na potpuno suprotan način od onoga koji je bio prihvaćen u
službenim, nedodirljivim krugovima pariske institucije, Salona. Umjetnici koji su
se veoma razlikovali po svojim osobinama dolazili su iz različitih škola, svaki
posebno, i to prilično nagonski, krenuli putem novog stila. Teme, tehnike i
umjetnički jezik njihovih djela bila su obilježja koja su impresionizam jasno
izdvojila iz tradicionalnog svijeta akademske umjetnosti.
Krajem 60-ih godina XIX. vijeka tri su umjetnika (Monet, Renoir i Pissarro) imali običaj da odlaze na obale rijeka Seine i Oise i tamo slikaju prirodu. Iznad svega ih je zanimao odraz svjetlosti u rijeci. Svoje su palete učinili svjetlijima i različite su sjene podijelili, nesvjesni da pritom mijenjaju teoriju komplementarnih boja.
Nema nekog posebnog datuma koji bi označio nastanak impresionističkog pokreta, iako je godina 1869. nesumnjivo bila značajna. Te su godine Monet i Renoir naslikali La Grenouillčre, kafanu na otvorenom i kupalište u blizini Bougivala. Ta se njihova djela danas smatraju prekretnicom ranog impresionizma. Ono što je sigurno jeste da impresionizam obuhvata izuzetno kratko razdoblje u istoriji umjetnosti. No bez obzira na svoj kratki vijek, postignuća umjetnika u tih nekoliko godina neizmjerno su važna.
Impresionističke slike u početku nisu naišle na odobravanje. Konzervativna pariska publika smatrala ih je nedovršenima, poput improvizovanih skica. Na velikim platnima impresionisti su prikazivali slikovite i sentimentalne motive. Zbog toga je u tim prizorima bilo teško pronaći ikakvu pravu poruku. U početku impres
ioniste nisu prihvatali ni kritičari umjetnosti.Manetov je način slikanja oduševio grupu mladih ljudi nezavisna duha, koji su osjećali potrebu da se oslobode od krutih pravila zastarjele tradicije i koji su u Manetu videli buntovnika i začetnika borbe protiv savremene banalnosti. Počeli su se okupljati oko njega, i tako je nastao uzak krug nepriznatih novatora, kjima su prilazili i književnici i kritičati istih shvatanja; centar njihovih sastanaka bio je Cafe Guerbios u Parizu. Rat 1871 prekinuo je na neko vrijeme planove budućih impresionista, ali nije raskinuo veze među njima. Nakon niza pojedinačnih neuspjeha došlo je 1874. do zajedničkog nastupa mlađih umjetnika na vlastitoj izložbi u prostorijam fotografa Nadara u Bulevardu des Capucines 35. Među tridesetoricom sliakra posebno su mesto zauzimali Claude Monet (1840-1926), Camille Pissarro (830-1903), Edgar Degas (1834-1917), Alfred Sisley (1839-1899), Pierre-Auguste Renoir (1841-1919), Berthe Morisot (1841-1895), Paul Cezanne (1839-1906) i Armand Guillaumin (1841-1927). Zajedničkog imena kao grupa još nisu imali; njihov ih je kasniji istoričar Th. Duret nazvao zajedničkim imenom “prijatelji Maneta”. Novinar Leroy ih je podrugljivo nazvao “impresionistima”, prema izloženoj Monetovoj slici ”Impression, soleil levant”, ali je kovanica ubrzo postala popularna, a kasnije su i sami umjetnici prihvatili taj naziv.
Slikari impresionisti prirodi su pristupali na potpuno drugačiji način od svojih prethodnika. Njihov novi jezik nije samo promijenio tradicionalne konvencije, već je preokrenuo i sam način na koji se gledalo na svijet. Umjetnici nisu bilježili prirodu kao statičnu i nepromjenjivu, već su na platno nastojali da prenesu njezino stalno kretanje i pulsiranje. Impresionistima je slikarstvo postala frenetična aktivnost jer je brzina stvaranja zahtijevala sve ubrzaniji ritam rada. Oni su hvatali uzdahe povjetarca, neprestano promjenjivo nebo i neuhvatljive efekte svjetlosti koja se odražava na vodi. S pojavom impresionizma, prikazivanje istorijskih tema izgubilo je svoj primat. Ovim umjetnicima priroda je bila prava gospodarica: uranjali su u nju i u vizualno iskustvo koje im je pružala. S hiljadama prelaza boje i vještinom sjenčanja i toniranja, impresionisti su naslikali ono što se po definiciji nije moglo naslikati, jednostavno zato što se fizički nije moglo vidjeti, na primjer kvalitet vazduha, njegovu vlagu ili svježinu.
Impresionisti su smatrali da u umjetnosti treba uživati u svim čulima i
više su se bavili prisutnošću dubokih podražaja nago hladnom realnošću prizora.
Zbog toga je psihološka percepcija postala važnijom od "stvarne" teme, a sadržaj
je zamijenjen vizualnim "impresijama" svega što su čula mogla percipirati. Prikaz
je izgubio prirodne tragove, koji su na kraju pokreta romantizma držali
usidrenog u stvarnosti. Na njegovo mjesto došao je
Monetov izlazak sunca koji
više nije bio izlazak sunca, nego nešto potpuno drugo: "impresija" izlaska
sunca.
