Pablo Pikaso, rođen 25. oktobra 1881. u Malagi, bio je sin Hozea Ruiza Blanka, profesora crtanja, i      Marije Pikaso Lopez. Njegovo neuobičajeno interesovanje za crtež je počeo vrlo rano, negdje u 10 godini, kada je postao učenik svog oca u Korunji, gdje se porodica premjestila 1891. godine. Od tog momenta njegov talenat i interesovanje za eksperimentisanje i razvijanje vlastitog likovnog izraza, pomaže mu da vrlo brzo prevaziđe umjetničke sposobnosti svoga oca. U Korunji, Pikasov otac je odlučio da podredi svoje umjetničke ambicije sinu, dovodeći mu modele i podržavajući ga u ostvarenju njegove prve izložbe kada je imao samo 13 godina. Porodica Ruiz-Pikaso se seli u Barselonu 1895. godine i Pablo se upisuje u Ljoču (kat. La Llotja), lokalnu umjetničku akademiju, gde je njegov otac već dobio posao kao profesor crtanja. Svi u porodici su se složili da Pablo može da postane akademski slikar, a 1897. godine, njegova slava u Španiji je išla u prilog očekivanjima, pošto je te godine njegova slika Nauka i milosrđe za koju je njegov otac bio model doktora, dobila počasnu nagradu u Madridu na izložbi Kraljevske akademije San Fernando.


Mladi Pablo razvio je još jedno interesovanje: svojim ilustracijama udahnuo je život mnogim časopisima, koje je sam i uređivao, dajući im neobična imena: La torre de Hercules, La Coruna, Azuly Blanco... Uslijedila je ponovna promjena mjesta boravka, prvo Barcelona, pa Madrid, gdje je pobijedio na konkursu Kraljevske akademije. Radio je kao lud, malo jeo, živio u straćari bez grijanja i obolio od šarlaha. Vratio se u Barcelonu 1895. godine, gdje je često posjećivao kafanu Els Quatre Gats (Kod četiri mačke), u kojoj su se okupljali umjetnici, političari, pjesnici i vagabundi svih rasa i tipova. Neprestano je i neumorno stvarao... U tom periodu usvojio je majčino djevojačko prezime Picasso kao svoje umjetničko, uz objašnjenje da je mnogo neobičnije i zvučnije od uobičajenog - Ruiz. Mnogi su u tome vidjeli produbljenje konflikta između oca i sina.

Španski glavni grad je bio očigledno sledeća stanica za mladog umjetnika, gdje bi mogao da stekne priznanje i ispuni očekivanja svojih roditelja. Pablo Ruiz odlazi za Madrid i upisuje se u Kraljevsku akademiju San Fernando, jeseni 1897. godine. Ali ubrzo ocjenjuje nastavu na Akademiji ispod očekivanog nivoa i troši vrijeme na crtanje i slikanje svakodnevnice koja ga okružuje: kafića, ulica, burdela, itd. U Pradu otkriva špansko slikarstvo i piše: „Muzej je predivan. Velaskez je prva klasa; moju pažnju privlače odlični portreti od El Greka, ali Muriljo nije uverljiv u svakoj od svojih kompozicija“. Djela ovih i drugih umjetnika su ostavila jak utisak na Pikasa i takođe postala putokaz u različitim momentima njegove duge karijere. Goja je bio umjetnik čija djela je Pikaso naročito kopirao u Pradu 1898. godine (portret toreadora Pepea Ila i crteže za jednu od grafika iz Gojine serije Kaprici).

U Barseloni, gdje je pohađao školu, kao i u Madridu, gdje je bio svakodnevni posjetilac muzeja Prado, ispitivao je sve u vezi sa slikarstvom, a sanjao je i o Parizu, gde napokon stiže u oktobru 1900. godine.

U istoriji slikarstva malo je “državnih udara” koji se mogu mjeriti s onim što ga je Pablo Pikaso ostvario 1907. godine, kada je svojim zapanjenim prijateljima pokazao “Gospođice iz Avinjona", sliku na kojoj je svijet predstavio kao u razbijenom ogledalu. Pikaso je bio pokretač i inspirator slikarskih smjerova kao što su kubizam i sugestivni ekspresionizam koji predstavljaju pravi revolucionarni prevrat u modernoj likovnoj umjetnosti.

Ženio se dva puta i imao je mnogo ljubavnica. Imao je četvoro djece. Posljednje dijete, Paloma, bila je rođena kada je on imao 68 godina.

Pikaso je napravio preko 6000 slika, skulptura i crteža. Njegove slike danas vrijede milione. Umro je 1973. kada mu je otkazalo srce za vreme napada gripa.