Hugo Cavez

Venezuelanski politicar i bivsi vojnik Hugo Rafael Chávez Frías rodjen je 28.juna 1954. u mjestu Sabaneta Barinas kao drugo dijete u braku dvoje ucitelja Huge de los Reyes Cháveza i Elene Frías de Chávez. U ranoj mladosti Huga i njegovog brata Adána roditelji su poslali da zive s bakom. Kao djecak pokazao je interes za slikanje, pjevanje i bejzbol. U dobi od 17 godina upisao se na vojnu akademiju, a 1975. zavrsio je akademiju te se upisao studij politickih znanosti u Caracasu na sveucilistu Simón Bolívar. Medjutim, studij nikada nije zavrsio. Dok je studirao Chávez je s kolegama studenima razvio ljevicarsko-nacionalisticku doktrinu nazvanu bolivarizam. Doktrina je svoje izvore pronalazila u panamerickim promisljanjima i idejama revolucionara Simóna Bolívara i peruanskog predsjednika Juana Velasco Alvarada te ucenjima razlicitih socijalstickih i komunistickih lidera. Usporedo s politickim promisljanjima Chávez se u to doba posvetio i sportu te se s timom Criollitos de Venezuela natjecao u bejzbolu i softbolu u nacionalom prvenstvu. Uz to napisao je brojne pjesme, price i kazalisna djela.

Chávezova vojna sluzba trajala je 17 godina tijekom kojih je obnasao razlicite duznosti. Izmedju ostalog predavao je i na venecuelanskoj vojnoj akademiji gdje je zapazen zbog svojih vatrenih govora i radikalnih kritika venecuelanske vlade i drustva. Njegovo nezadovoljstvo vlascu preslo je s rijeci na djela 4. veljace 1992. kada je pet postrojba pod njegovim zapovjednistvom u glavnom gradu Caracasu pokusalo zauzeti najvaznije strateske tocke. Medjutim planirani puc nije krenuo po planu jer je veci broj vojnika dezertirao, prebjegao na drugu stranu ili naprosto izdao Chávezove planove. Na koncu Chávez je ostao osamljen s malom grupom vojnika koji su bili okruzeni u zgradi Povijesnog muzeja. Ipak pobunjenicke snage zauzele su neke vece gradove u unutrasnjosti Venecuele (Valencia, Maracaibo, Maracay) uz svesrndu pomoc civila. Krajnji rezultat neuspjelog drzavnog udara bio je 14 mrtvih vojnika, te 50 ranjenih vojnika i 80 ranjenih civila. Shativsi da drzavni udar nece uspjeti Chávez se pojavio na nacionalnoj televiziji i pozvao svoje sljedbenike da poloze oruzje. Zbog narusavanja ustavnog poretka Chávez je osudjen na dvogodisnju zatvorsku kaznu. U zatvoru je imao zdravstvenih problema s vidom te je unatoc operativnom zahvatu i medicinskim tretmanima njegov vid trajno ostecen. Unatoc neuspjelom pucu u ocima mnogim siromasnih stanovnika Venezuele Chávez je postao jedina osoba u venezuelanskom drustvu koja je ustala protiv vladavine korupcije i kleptokracije.

Nakon odsluzenja zatvorske kazne Chávez osniva politicku stranku Pokret za petu republiku. Godine 1998. ukljucuje se u predsjednicku kampanju promovirajuci svoj progam kroz ideologiju bolivarizma. Chávez i njegovi sljedbenici za sebe tada tvrde da polazu temelje nove republike kako bi zamijenili postojecu kojom vladaju bogate kaste i bogate se na racun naroda. Zanimljivo, Chávezovu kampanju s milijuna dolara poduprle su dvije neke strane banke, izmedju ostalog i spanjolska Banco Bilbao Vizcaya Argentaria te Banco Santander. Obje su tada vlasnice najvecih banaka u Venezueli. Provodeci kampanju koja je prvenstveno bila usmjerena ka siromasnima i radnickoj klasi Chávez je uspio pobijediti na izborima u prosincu iste godine s osvojenih 56 procenata glasova. Veliki je to uspjeh bio jer na pocetku kampanje tek je 30 procenata gradjana davali potporu Chávezu. Predsjednicku prisegu dao je 2. veljace 1999., a jedan od njegovih prvih poteza bio je pokretanje plana Bolivar 2000. Taj je plan predvidjao gradnju cesta i kuca te masovno cijepljenje stanovistva. Ujedno je zaustavio planiranu privatizaciju sustava socijalnog osiguranja, industrije aluminija i naftnog sektora. Predlozio je i novi ustav iste godine. Prijedlog novog ustava na referendumu je dobio 72 procenata glasova potpore i u prosincu 1999. stupa na snagu. Tim je ustavom predsjednicki mandat prosiren s 4 na 6 godina, a prosirene su i ovlasti predsjednika republike. Ujedno su predvidjeni i novi izbori za predsjednika republike i Narodnu skupstinu kao vrhovno zakonodavno tijelo.

Dana 30. srpnja 2000. odrzani su izbori na kojima je Chávezova koalicija osvojila 2/3 zastupnickih mjesta u Narodnoj skupstini, a sam Chávez je ponovno izbaran za predsjednika s 60 procenata dobivenih glasova. Strani su promatraci unatoc netransparentnosti izbora i politickom pritisku Chávezove vlade izbore oznacili valjanim. Kasnije, iste godine, 3. prosinca odrzani su i lokalni izbori na kojima je Chávezova politicka opcija takodjer odnijela pobjedu. U medjuvremenu Chávez je predlozio referendum kojim je prisilio venezuelske sindikate da prilikom odrzavanja sindikalnih izbora drzava ima pravo nadgledati iste. Sam referendum osudila je medjunarodna udruga sindikata zbog mijesanja vlade u unutarsindikalna pitanja. U prve tri godine svog mandata Chávez je proveo niz reformi kojima je pokrenu program koji predividja pravedniju raspodjelu zemlje, a sto se imalo odraziti na bolji socijalni status siromasnijih. Svojim je reformama smanjio stopu smrtnosti novorodjencadi, uveo je besplatno zdravstveno osiguranje te besplatno osnovnoskolsko i srednjoskolsko skolovanje za sve gradjane. Do pocetka prosinca 2001. Chávezova je vlada uspjela smanjiti inflaciju na 13,4 procenata, sto je bila najniza inflacija u posljednjih 14 godina u Venezueli. Istovremeno gospodarski je rast povecan za 1 posto.

Oporba nije mirovala te je 9. travnja 2002. sindikalni lider Carlos Ortega proglasio dvodnevni strajk. Tisuce ljudi izaslo je na ulice dva dana kasnije i uputilo se ka sjedistu drzavne naftne kompanije Petróleos de Venezuela kako bi stali u obranu uprave koja je dobila kolektivni otkaz. Organiziratori strajka preusmjerili su strajk ka predsjednickoj palaci Miraflores, ispred koje su se vec okupljali prosvjednici koji su podrzavali Cháveza. Kada je doslo do suceljavanja prosvjednika zaocili su se pucnji i doslo je do nasilja. U tom periodu (9.-11. travnja) sve TV i radio stanice u zemlji prenosile su brojne Chávezove govore i govore drugih duznosnika u Chávezovoj vladi te emitirale provladin program. Signal onih TV i radio stanica koje su odbile podrzati provladinu politiku bio je ometan. Uskoro se na TV ekranima i radiju pojavio zapovjednik oruzanih snaga Lucas Rincón Romero objavljujuci da je Chávez dao ostavku te da je uhicen i zatocen u vojnoj bazi na otoku Orchila. Vojska je privremenim predsjednikom proglasila Pedra Carmona koji je odmah opozvao sve vece socijalne i ekonomske reforme koje je proveo Chávez. Ukljucujuci tu i fiksnu cijenu nafte te vracanje proizvodnih kvota na razdoblje prije Cháveza. Raspustio je Narodnu skupstinu i sudstvo te je Venezeli vratio sluzbeni naziv u Republika Venezuela (koji je Chávez promijenio u Bolivijanska republika Venezuela). Nakon Carmonina proglasa doslo je do ustanaka Chávezovih pristasa u Caracasu, a vojnici odani Chávezu krenuli su u ponovno osvajanje vlasti. Ubrzo su uspjeli zauzeti predsjednicku palacu i oslobodili Cháveza koji je vracen na vlast vec 13. travnja. Utvrdivsi svoju vlast Chávez je ponovno imenovao Lucasa Rincóna zapovjednikom venezuelanskih oruzanih snaga, a kasnije (2003.) i ministrom unutarnjih poslova.