ISIDORA DANKAN

 

Isidora Dankan (engl. Isadora Duncan; San Francisko, Kalifornija, SAD, 26. maj 1878. — Nica, Francuska, 14. septembar 1927) je američka plesačica.
Rođena je kao Andžela Izadora Dankan (engl. Angela Isadora Duncan), mnogi je smatraju majkom modernog plesa. Iako nikada nije bila popularna u SAD, zabavljala je publiku širom Evrope. Godine 1900, preselila se u Pariz.
Preminula je tragično, kada joj se tokom vožnje u „Bugatiju“ dugi crveni šal upleo u točak vozila i ugušio je.
O njenom životu snimljen je film „Izadora“, 1968. godine, u režiji Karela Rajša, sa Vanesom Redgrejv u glavnoj ulozi.

"Svetlost se njiše u valovima,zvuk, snaga kreću se u valovima.Kroz prirodu neprestano prolaze valovi. U njoj je već odavno postojao svaki pokret plesa.Prvo se primećuje u pokretima nebeskih tela, onda je prešao na život životinja, koje se kreću kao nesvesni odraz svemira.Svaka slobodna i prirodna kretnja pokorava se svemirskim zakonima valova.Plesač i plesačica dobijaju svoju snagu od devičanskih snaga zemlje i prenose na gledaoce kroz divan medijum svojih tela sve energije planeta..."

 

 PRVI SUSRET ISIDORE I JESENJINA

 

Ja hoću da igram za mase, za radne ljude kojima je potrebna moja umetnost... Hoću za njih da igram besplatno. Želim da radim za budućnost ruske revolucije i njene dece.

Očinjena tim idealima, došla je u Moskvu uopšte ne pretpostavljajući da će ovde, jedne tople jesenje večeri, da sretne svoju sudbinu, svoju poslednju ljubav, svog jedinog zakonitog muža - velikog ruskog pesnika Sergeja Jesenjina.

A on? On se još ranije zaljubio u slavu Isidore Dankan, ali kad je konačno video tu očaravajuću ženu, silno ju je poželeo. U njemu je planula nezadrživa strast. I misli i osećanja toliko su se prepleli da su shvatili jedno drugo bez reči.

"Evo, to je žena kakva mi je potrebna. Ona može da postane moja muza."

"Šta on to govori? Ne, ne govori - nežno peva? Zlatna glava?"

"Divna je... kako nežno miluje moju kosu. Koliko toplote i ljubavi isijavaju njene oči, njen glas, njene ruke, usne!"

"Njegove usne... čisto plavetnilo očiju... Kako je prekrasno građen! Kako su proporcionalne linije njegovog tela!"

"Kako je ona prekrasna! Boginja! Bronzana boginja!... Šta je to sa mnom? Šta me to privlači! Vuče me kao u vrtlog!"

"Kako je mlad! Moj bog! Koliko je mlađi od mene? Ako je... Godine i duša nisu uvek vršnjaci... A njegova duša... O kako je ona duboka... kao jama! On me privlači! Nemam snage da se suprotstavim!"

I Isidora je ponovo poljubila Jesenjina. Pripijeni jedno uz drugo, oni su se spustili na kolena. Jesenjin, obuhvativši njeno prekrasno telo, počeo je bukvalno da kida Isidoru, kao da želi da je usisa u sebe, da se slije s njom u jedno.

- No! No! - s mukom se otrgla iz njegovog zagrljaja, ustala i pružila mu ruke. Tako su nastavili da stoje držeći se za ruke, gledajući jedno drugo u oči! Sve je iščezlo, samo su ostali njih dvoje! On i ona!

- Hej, Isidora! Ukrotila si našeg Sergeja - našalio se neko od gostiju.

- Nije baš jasno, ko je koga ukrotio! - usprotivio se Kusikov.

Ona je sedeći na krevetu, sladostrasno uronila ruku u zlatne Jesenjinove kovrdže, a on je sedeo na tepihu pored njenih nogu i recitovao, ne odvajajući pogled od njenih malih nežnih usana.

Al’ ipak ti mi nežnost daj
U strasti poljupca što vara,
Nek srce večno sanja maj
I s onom drugom razgovara.

I mada nije ništa razumela od onoga što je Jesenjin govorio, muzika njegovih stihova začarala ju je. Isidora je svom svojom dušom osećala da je pred njom - genije!

Učesnici zabave su posle ponoći narušili njihovu osamljenost:

- Ples! Isidora! Ples! "Internacionala!" - tražili su oni, skandirajući. - Ustajte, vi zemaljsko roblje, vi sužnji koje mori glad - pevali su svi zajedno.

Isidora je poljubila Jesenjina u glavu:

- Genije! Ti si genije! - Graciozno je ustala s kreveta i obuhvatila carskim pogledom ceo atelje i polupijane goste. - No! Net karašo! - odmahnula je glavom. - Odmah kočijaša, idemo kod mene na Perečistenku! Tamo će igrati Isidora Dankan. Prevedite, Šnajder! - rekla je na engleskom.

Šnajder je uslužno preveo:

- Isidora sve poziva u svoju kuću na Perečistenki. Tamo će vam plesati.

- Yes, yes! Igrati! Igrati! - potvrdila je Isidora, oblačeći kaput i kapu koje joj je pružio Jakulov. Uzevši Jesenjina pod ruku, šaljivo omotavši njega i sebe dugačkim lakim šalom, Isidora ga je srećna i oduševljena, povukla za sobom. - Moj darling! Zlatna glava! Mon amour!

Sergej Jesenjin, pijan, da li od vina ili od Isidore, blaženo se osmehujući, povinovao se i pratio ju je u stopu.

- Gotov je, propao je Jesenjin. Vodi našeg genija kao telence na uzici! - pakosno je rekao Marijengof. - Amur Jesenjin! Anđelak s krilima! - gunđao je podižući harmoniku s poda.

- Zavidiš mu? Krivo ti je što boginja plesa nije tebe izabrala? - rekao je Kusikov.

Ali njihovo bockanje više niko nije slušao. Cela gomila gostiju koja je pevala iz sveg glasa "Internacionalu", na radost usnulih komšija, krenula je napolje. Bilo je sasvim svetlo kad su izašli na ulicu. Zaustavivši jedini fijaker koji se tako rano kretao ulicom, u njega su seli Isidora i Jesenjin, a Šnajderu nije preostalo ništa drugo nego da sedne napred, pored kočijaša.

Ostali su pošli pešice u nadi da će usput da uhvate još neko prevozno sredstvo.

Prošavši kroz Sadovu, kočijaš je skrenuo na Perečistenku. Konjić je jedva išao po kaldrmi, povremeno se spotičući i drmajući kočiju, ali Isidora i Jesenjin to uopšte nisu osećali. Ona je dremala, udobno se smestivši na Jesenjinovom ramenu i bila je savršeno srećna. I Jesenjin je zatvorio oči, ali ih je povremeno otvarao i gledao njeno lice ispod svog obraza. Kočijašu zagrejanim zracima izlazećeg sunca takođe je padala glava, i on je opustio dizgine.
 

 

NAZAD NA POČETNU