ZANIMLJIVOSTI

Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Maksim Gorki je zapisao:

„Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.

- Ako se niste umorili...

- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o keruši?

Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.

- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov ’Raj životinja’ ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati ’Pjesmu o keruši’. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.

Jesenjin se nalazio pod stalnom prismotrom tajne policije, a nekoliko puta je i krivično gonjen. Smatran je klasnim neprijateljem (nazivao je sebe posljednjim pjesnikom sela, obožavao je selo, borio se protiv njegove industrijalizacije, betona i čelika), a doušnici, koji su ga pratili kroz čitav život, dostavljali su „dokaze“ o njegovim besjedama protiv sovjetske vlasti. Sudeći po dokumentima iz tajnih i specijalnih arhiva policije, za koje se saznalo tek sedamdeset godina poslije njegove smrti, iz knjiga istraživača pjesnikove pogibije – I. Liscova, E. Hlistalova, S. Kunjajeva, V. Kuznjecova, N. Sidorine i drugih, prijave doušnika i čekista protiv pjesnika nijesu prestajele do kraja njegovog života. Istraživači vjeruju da se u još uvijek nepristupačnoj policijskoj arhivi krije prava istina o zagonetnoj smrti Sergeja Jesenjina.

Pjesnik nije ni razumio ni prihvatio ono što se događalo u vrijeme komunizma, niti je bio zadovoljan onim što je revolucija donijela. Uvijek je bio na strani sela, a Rusija je poslije revolucije postala zemlja gladi, oštre vlasti, a pogotovo čekista, i propadanja sela i seljaka. Jesenjin je uvijek srcem bio u onoj Rusiji čiju je dušu opjevao još od rane mladosti i sa sjetom je pamtio: „Tih godina smo svi mi voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas“.

Sergej Jesenjin je, 1914. godine, kao devetnaestogodišnjak, dok je radio u štampariji „Sitina“ u Moskvi, u „građanskom braku“ sa Anom Izrjadnovom, koja je radila u istoj štampariji i gdje su se i upoznali, dobio sina Georgija, ili Jurija kako su ga svi zvali. Jurij je odrastao uz majku Anu, plemenitu i skromnu ženu, koja je živjela povučeno dostojanstvena u svome ponosu, ali s jarkim sjećanjem na dane ljubavi sa Sergejom. Rukopis njenih „Uspomena“ sačuvala je Jesenjinova sestra Kaća, a prvi put su objavljeni tek 1965. godine, gotovo dvije decenije poslije Anine smrti.

Anin i Jesenjinov sin Jurij je, u namještenom procesu, kao „narodni izdajnik i terorista“, strijeljan 1937. godine za vrijeme Staljinovih čistki. Imao je tada samo 22.godine.

Svjedok tragičnog kraja Jurija Jesenjina bio je i jugoslovenski komunista Karlo Štajner, tada zatvorenik u Lefortovu, kao žrtva Staljinovih čistki.

Ime Zinaide Rajh veoma rijetko se sreće u Jesenjinovim rukopisima i u knjigama o njemu, i pored toga što je s njom bio najduže u braku i imao dvoje djece, a sve govori da mu je Zinaida značila mnogo više od drugih žena u njegovom burnom i rastrzanom životu. Vjenčali su se iznenada, a nisu se ni upoznali, a rastali su se kada im je ćerka Tatjana imala tri, a sin Konstantin tek godinu dana. Najbliži prijatelji svjedoče da je i u Jesenjinu i u Zinaidi do kraja života ostala tuga zbog rastanka. Zinaidina tragična smrt za vrijeme najvećih Staljinovih čistki, kada je mučena i ubijena, najviše su uticali na to da njeno ime bude prećutkivano.

Zinaidina ljepota bila je očaravajuća, podsjećaju njeni biografi. „Apsolutna ženstvenost“, govorila je o njoj slikarka Sofija Višnjevska. Biografi pominju fotografiju iz 1918: preobražena ljubavlju i materinstvom, Zinaida na rukama drži tek rođenu ćerku Tanju i blista od sreće, a u njenoj produhovljenoj ljepoti ima nešto što podjeća na madone na platnima italijanskih majstora.

Ljubavna priča Jesenjina i Isidore Dankan, čiji je život bio ispunjen brojnim ljubavnim avanturama, kao uostalom i Jesenjinov, prepričava se već decenijama. Isidora je od Sergeja bila starija 18 godina.

Dva moćna duha poezije, igre i muzike, koliko slična toliko i različita, dali su jedno drugom mnogo, ali su mnogo i oduzeli. Već postoji čitava biblioteka o njima: knjige sjećanja, bezbroj zapisa u štampi i časopisima pisali su njihovi savremenici i prijatelji – pjesnici, istoričari umjetnosti, znalci baleta, a ovjekovječeni su i na filmu.

Maksim Gorki je bio među onim Jesenjinovim prijateljima koji nisu blagonaklono gledali na Isidorinu umiješanost u pjesnikov život. U svojim „Sjećanjima“ Gorki piše: „Postarija, otežala, s crvenim nelijepim licem, utegnuta u haljinu boje cigle, ona se okretala, izvijala u tijesnoj sobi, pritiskajući na grudi buket sparušenog uvelog cvijeća, a na njenom gojaznom licu sledio se osmijeh koji ništa nije kazivao. Ta čuvena žena, koju su proslavile hiljadu evropskih esteta, prefinjenih poznavalaca baleta, pored ovog kao dječko malog, čudesnog rjazanskog pjesnika, bila je savršeno oličenje svega onoga što njemu nije potrebno. U mojim riječima nema predubjeđenja, ničeg što je izmišljeno ovog časa, ne, govorim o utisku onog mučnog dana kada sam, posmatrajući tu ženu, mislio: kako ona može osjetiti smisao lirskih uzdaha pjesnikovih...“.

Galina Benislavska... Od tolikih žena koje se pominju uz Jesenjina, njeno je najčešće u danima pjesnikove usamljenosti i umora, „od muka bez cilja“, od kraja 1923. do 1925. godine. U Galjinoj ljubavi našao je oslonac: povjeravao joj je svoje književne poslove od kojih je živio, izdržavao sestre Kaću i Šuru i pomagao roditeljima, a u mnogim pismima upućenim Galji ispovijedao se o svom životu, pjesništvu, radostima, rezignaciji. Bila mu je melem poslije burnih dana sa Isidorom po svijetu. Gotovo svako pismo je počinjalo: „Mila Galja“, „Galja rođena...“.

Dani sa Galjom – bio je to početak novog razdroblja u Jesenjinovom životu. Obožavala ga je, činila sve da mu obezbijedi mir.

Pjesnik Jevgenij Numov je pisao nadahnuto o Galji – čestita, strasna i beskompromisna. On podjeća da je i glumica Avgusta Miklaševska imala za Galju, iako su bile suparnice, najljepše riiječi: „Bila je lijepa, pametna. Pri svakom susretu s Galjom bila sam ushićena njenom unutrašnjom snagom, duševnom ljepotom“.

Galja je bila jedina koja je imala Jesenjinovu neograničenu punomoć za sve njegove književne poslove u Moskvi dok je boravio na Kavkazu gotovo devet mjeseci 1924-1925. Odlično je poznavala svjetsku književnost i ovladala finim poetskim ukusom, što joj je i Jesenjin priznavao. Rastanak sa Jesenjinom je teško preboljela, doživjela je nervni slom poslije njegovog odlaska.

Galja je završila život na Jesenjinovom grobu. Godinu dana poslije njegove sahrane, izvršila je samoubistvo na grobu čovjeka čiju smrt nije mogla da preboli. Ostavila je i oproštajnu poruku: „’Ubila’ sam se ovdje, iako i znam da će poslije toga još više pasa nasrtati na Jesenjina. Ali i njemu i meni to će biti svejedno. U tom grobu je sve moje najdrže“.

Sahranjena je pored Jesenjina.

Ime Sofije Tolstoj, unuke slavnog Lava Tolstoja, pojavilo se u danima Jesenjinove usamljenosti i skitačkog života poslije povratka iz Bakua. Njihov brak trajao je svega sedam mjeseci. Koliko su jedno drugom donijeli sreću? Sestra Šura nije krila ono što se govorilo u porodici: "Sergej je ubrzo uvidio da su oni potpuno različiti ljudi, s različitim interesovanjima i različitim pogledima na život".

Pjesnikinja Sidorina ukida mogući utisak o očajniku koji, u „raspadu ličnosti“, piše svojom krvlju. Spominje malo poznato: Jesenjin je tako pisao i ranije, i to stihove prožete radošću – želeći da naglasi značenje pjesme ili prosto zbog toga što nije imao mastilo, kao što ga nije bilo ni u hotelu „Angleter“. Učinio je to čak dva puta krajem 1924, za vrijeme boravka na Kavkazu, kako se to znalo u porodici njegovog prijatelja, gruzijskog pjesnika Ticijana Tabidzea. Njegova supruga Nina svjedoči u svojim Uspomenama: Jesenjin joj je poklonio, upravo štampanu, svoju knjigu „Sovjetska Rusija“, s posvetom napisanom krvlju „Voli mene i Plave rogove“ (Plavi rogovi je naziv društva gruzijskih pjesnika). Jedne večeri, kasno, donio je Ticijanu pjesmu „Pjesnicima Gruzije“, rekavši: nije imao mastilo i stihove je morao pisati krvlju. Rukopis Nine Tabidze, poslije njene smrti 1965, redigovan je tako da su svjedočenja o posveti i pjesmi napisanoj krvlju izostavljena, što je zaista čudno.

Pjesnikinja Sidorina pominje i niz memoarskih zapisa savremenika i dokumenata iz zatvorenih arhiva o Jesenjinu, koje novim činjenicama osvjetljavaju ličnosti, osumnjičene i od drugih istraživača da su podmuklo uticali na pjesnikovu sudbinu. Za Erliha se kaže, bez ograde, da je bio tajni agent policije – pominje se i njegova fotografija u uniformi kapetana Čeke (Čeka, tajna policija, nekoliko puta je mijenjala ime: kasnije je bila NKVD, a zatim KGB).

U najnovijim istraživanjima, sve tamnija sjenka pada na pojedince za koje se zna, ili je to kasnije utvrđeno, da su stanovali ili dolazili u hotel u danima kada je pjesnik u njemu boravio. Za neke pisce javno se tvrdi: bili su agenti policije. A ona je danonoćno nadzirala sve što se događalo u hotelu. Do danas je ostalo zagonetno: ko je i zašto uzeo bez traga Jesenjinove rukopise koje je on donio iz Moskve; nestao je i njegov kaput, a nije nađen ni kaiš od pjesnikovog kožnog kofera – na njemu je zatečen obješen. Tako nešto se ne događa u ozbiljnoj istrazi i govori o tome kakva je ona bila.

Sada se zna: gotovo svi svjedoci dramatičnog dana u hotelu i bolnici, završili su život nasilnom smrću ili nestali bez traga za vrijeme staljinizma. Za ljekara Giljarevskog kaže se da mu je sudbina nepoznata, a kao godina smrti pominje se 1931. Njegova supruga je nastradala u nekom logoru. Erlih je strijeljan 1937. I Jelisaveta Ustinova je strijeljana te godine, a njen muž Georgij se objesio pod neobjašnjenim okolnostima 1932 – ni do danas nije objavljena njegova oproštajna poruka, pisana krvlju. Milicionar Nikolaj Gorbov, uhapšen tridesetih, nestao je bez traga. I upravnik hotela Nazarov našao je smrt u logoru.

NAZAD NA POČETNU