Posljednih godina broj računara,
a time i broj njihovih korisnika svaki dan ubrzano raste. Obim posla na njima je
sve veći i veći, a broj obrađenih informacija i potreba za
njihovim prenosom takođe. Ne samo velike kompanije nego i manja preduzeća pa čak i pojedinci
kupovali su sve veći broj računara za svoje osoblje te su i problemi
oko djeljenja informacija postajali sve veći.
Zajedničko korišćenje podataka
podrazumijevalo je pravljenje kopija istih i njihovo prebacivanje na drugi računar
korišćenjem disketa. Ovaj metod je bio uspješan dok je u pitanju bilo
samo nekoliko računara, ali je porastom broja podataka preraslo u veći
problem jer su neki poslovi zahtijevali desetine disketa a potom i njihov fizički
prenos na lokaciju koja je manje ili više udaljena od izvornog računara.
Potrebe posla su međutim
zahtijevale brži i pouzdaniji način razmjene informacija. Zato se međusobno
povezivanje dva, a kasnije i više računara pojavilo kao sasvim normalan
proces u razvoju računarske tehnike. Operatori na računaru su sada više
vremena mogli posvetiti svom radu nego premještanju disketa između
kancelarija.
Različite definicije mogu se
upotrebiti da bi se razjasnio pojam računarske mreže, ali u principu je
najjednostavnije reći da je mreža skup od dva ili više računara,
koji su međusobno povezani radi razmjene podataka i korišćenja
zajedničkih resursa. Kada su računari povezani u mrežu, njihovi
korisnici mogu da dijele datoteke (fajlove), poruke, grafiku, usluge štampača,
modeme i druge hardverske resurse. Umrežavanje se razvilo iz potrebe da više
korisnika koristi podatke istovremeno, kako sa svoga, tako i sa drugih računara
u mreži. Naime, pojedinačno su računari odličan alat za obradu
podataka, tabela, grafika i drugih vrsta informacija, ali ne omogućavaju da
se dokumenti lako dijele što je glavni uslov razvoja mreža. Zajedničke
resurse računari mogu koristiti po principu korisnika (user-level), ili po
principu zajedničkog uređaja (share-level). U prvom slučaju,
zajedničkom resursu se dodjeljuje lista korisnika sa lozinkama uz čiju
upotrebu samo oni mogu da mu pristupe. U drugom slučaju se resurs
deklariše kao zajednički, te mu pristupaju svi korisnici sa ili bez
lozinke. Naravno da je u drugom slučaju sigurnost mreže u pogledu neovlaštenog
korišćenja manja, ali odluka o tome zavisi od vlasnika, to jest korisnika
računara.
Veličine i oblici mreža su različiti
od slučaja do slučaja, a u ovom radu razjasnićemo način
njihovog funkcionisanja, elemente potrebne za rad te topologiju izrade.