1. Dijalektika praktičnog uma  bavi se analizom čistog praktičnog uma uopšte i dijalektikom čistog uma u određivanju pojma o najvišem dobru.
2. U najvišem dobru treba nužno da budu povezani vrlina i blaženstvo. Tu se javljaju antinomije, koje uvode još dva uslova, postulata: besmrtnost duše i Boga.
3. Metodologija čistog praktičnog uma
4. Moral nas ne uči kako da se usrećimo, nego kako sebe da učinimo dostojnim blaženstva.
5. Metodologija praktičnog uma želi pokazati kako čovjek može naučiti djelovati ne za zasluge već iz dužnosti.
6. Dužnost oslobađa čovjeka  i po Kantu nije prisila koja se vrši nad slobodom već je naprotiv sama sloboda.
7. Dužnost (ili morati) “Moralna dužnost pretpostavlja obavezno da možemo doneti ovakvu ili onakvu odluku. Mogućnost takvog izbora zove se sloboda. U osnovi, formula:’ti možeš, jer moraš’ znači:’ti si slobodan subjekt, budući da u sebi samom poseduješ smisao dužnosti”. (Herš, 1998: 198)
8. Na kraju metodologije, u zaključku, nalazi se i često citiran tekst:
9. ‘’Što se razmišljanje češće i postojanije njima bavi, dve stvari ispunjavaju dušu uvek novim  i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem: zvezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni’’.(Kant , 1990: 179)
10. Čovjek kao nagonsko, voljno i umno biće, smatra Kant, može moralno i legalno djelovati uz kategoričke i hipotetičke imperative, koji ga kao glasovi uma opominju.
11. Pokretači ljudske volje mogu biti samo moralni zakoni. Zakon budi poštovanje pred sobom, a to poštovanje je moralni osjećaj. Radnja po zakonu iz poštovanja prema zakonu je dužnost.
12. Gdje je porijeklo dužnosti? Kant ga pronalazi u slobodi i nezavisnosti od prirode. Subjekt je i pojava (fenomen), a sa druge strane i biće prirode (noumenon).
13.  Djelovanje ''prema dužnosti'' Kant naziva legalnošću, nasuprot moralnosti koja predstavlja djelovanje ''iz'' dužnosti .
14. Moralni zakon je svet. Čovjek kao subjekat moralnog zakona nije svet, ali mu čovječanstvo u njegovoj osobi mora biti sveto.  Stoga je čovjek  i svako umno biće  uvijek samo  svrha po sebi, a sve ostalo on može upotrebiti kao sredstvo

( kategorički imperativ).

1. Moralne imperative nalazimo neposredno u sebi, kao apriorni zahtjev našeg uma.
2. Kategorički imperativ traži bezuslovno činjenje. Hipotetički nam npr. kaže: ne treba da lažem ako hoću da ostanem častan; kategorički-ne treba da lažem makar mi laž ne nanela ni najmanju sramotu. (Pavičević, 1978: 24)
3. Um je u dužnosti podređen svom vlastitom zakonodavstvu i u potpunosti je autonoman, tj. samo-zakonodavan. Najviše dobro kao predmet praktičnog uma ima bezuslovan karakter.

Koji je zadatak  dijalektike praktičnog uma?
Kako Kant objašnjava dužnost?
Koji su postulati neophodni da bi se objasnilo najviše dobro?
Kakva je razlika između moralnog i legalnog djelovanja?
Gdje je porijeklo dužnosti?