Likovi


        Pisac Vladan Desnica u svom romanu prati tok svjesti glavnog junaka,Ivana Galeba,koji kao pedesetogodišnji muzičar provodi dane u bolnici jedne provincije,osuđen na četiri zida i bolesnički krevet.Ivan Galeb je zašao u poodmakle godine,bolest ga je prikovala za krevet,oko njega je svijet jednolične provincije i šta bi se moglo očekivati od njega,kao glavnog junaka romana?Na prvi pogled ne baš mnogo,možda samo jak osjećaj želje za ozdravljenjem ili sa pesimističnije strane sporo  iščekivanje smrti.Međutim,pisac je svog junaka stvorio kao intelektualnog čovjeka novog vremena,uz to još i umjetnika muzičara,filozofa sklonog raspravama,pomalo nostalgičnog sanjara,sentimentalca koji ima bogatu riznicu osjećanja.Kada bi sa druge strane posmatrali lik,sam za sebe,bez učešća pisca kao stvaraoca toga lika,vidjeli bi čovjeka koji nije želio da se preda životu na milost i nemilost i nije dozvolio bolesti da mu zatvori sve vidokruge i razmišljanja.Ivan Galeb je u sjećanjima oživio djetinjstvo,zlatni period kod većine ljudi koji nam se kao po nekom nepisanom pravilu u kasnijem životu čini idealnim.Galebu se tako otvaraju nove mogućnosti za razmišljanje i saznavanje novih zivotnih istina,ali i potvrđivanje onih već spoznatih,samo možda formulisanih na drugi način.Galebovo sjećanje neće se zadržati samo na djetinjstvu,već će obuhvatiti cijeli njegov život.Lik Ivana Galeba čitajući doživljavamo jako stvarno,njegove riječi zvuče kao da nam ih zaista govori neka osoba iz naše okoline.Galeb se tako naizmjenično dotiče i prošlosti,od najranijeg djetinjstva,i sadašnjosti,ispunjene bolničkim mirisom i bijelim mantilima,pa iz svega toga izvlači neki opšti smisao sopstvenog života.

        Ivan Galeb ne priča događaje, on mnogo više oživljava u sjećanju lične doživljaje koji su se javljali u njemu povodom objektivnih događaja. U njegovim razmišljanjima naći će se pitanje ljepote i žene, života i smrti, religije i boga. Možda je najbolje reći da je u tim danima bolesti Galebovo trajanje, življenje bilo njegovo sjećanje. U tom periodu njegov život se sastojao od sjećanja i osjećanja koja su izazivala ta sjećanja. Sjeća se dvospratne kuće od kamena, na obali mora, i posebnog hodnika koji je djelio stan na dve polovine - lijevu i desnu; sjeća se kako je jedna bila okrenuta suncu, a druga sumračna.On taj hodnik doživljava kao granicu između dva carstva - svjetlosti i tame. Ivan Galeb se sjeća i prizemlja, sjeća se dede kao snažnog, poslovnog i veoma energičnog čoveka, zatim bake, krhke, tanke krvi i istančane prirode, naročito u vidu sklonosti za muziku. Sjećanjem okrznuće i dadilju, naročito se sjeća njenih reči: «Ih! ovo vam dijete čuje kako trava raste!» - što će imati značaja za njegovo vlastito opredeljenje: istančanog sluha, valjda nasleđenog od babe, postaće muzičar - violinista, koji će proći mnogim gradovima. O ocu nema mnogo podataka. Najviše ga pamti po fotografijama iz albuma. Majke se sjeća kao lijepe žene, krotke i prijatne. Izgubio ju je rano «na samom prelazu iz djetinjstva u dječaštvo». Umrla je od upale pluća, ostavivši veliku prazninu u njemu.
Junak Vladana Desnice
sjeća se i svojih tetaka. Bile su dve, a živjele kao jedno biće, kao «dvije duhovne sijamske blizanke»; završile su u nekom samostanu, neostvarene kao ljudska bića. Posebno je prisutno sjećanje na sobu u koju nikada nije zalazio, koja je uvek bila zaključana kao da krije neku tajnu. Na pitanje čega ima u sobi dadilja mu je odgovorila da ima «jednoga Bućka». Bućko je bio nešto više od djetinje slike i uobrazilje - nešto što naliči na konkretan oblik i život. To je bio i početak njegove moći da zamišlja pojedinosti, da ih slaže i od njih pravi celinu, duhovnu tvorevinu koju će nositi kroz ceo život.
        Seća se i tavana na koji se peo. Tavan mu je naličio na starinarnicu, sabiralište «ostataka smrti». Tu je dečak Galeb prvi put video violinu. Bila je to violina bakinog brata, umrlog u mladim godinama. Galeb je često odlazio na tavan i tamo bi iz te violine izvlačio čudesne tonove. Još tada je zapazio da ton koji daje violina uvek govori ono što je on hteo. Ton je uvek izražavao ono što je on u sebi nosio.
Još su tu bila Ivanova sećanja na cipelara Egidija, na drugove (Ivana, Petra,fra Anđela i tragičnog Slinka), na druženje sa devojkom Aldom,sjećanja o svojoj ženi Dolores,muzičarki,njihovoj kćerki Maji...

nazad