Uticaj istočnjačke, a posebno indijske filozofije, u Heseovom književnom djelu je više nego očit. Poznato je da je pisac putovao u Indiju nekoliko puta i na taj način je došao u dodir sa samim izvorom ove filozofije. Teško je bilo za jednu ovakvu ličnost da u svome djelu zadrži monizam ljudske duše, koji je karakterističan za Zapad i zapadnu filozofiju. Moramo imati na umu da je umjetnost dinamična pojava, te da je kao takva u korelaciji sa dručtvenim promjenama, a njih je bilo mnogo i njihove posljedice su bile višestruke. Najznačajnija posljedica je, svakako, razbijanje kolektivne svijesti čovjeka i njegova individualizacija. Dakle, ljudska duša, ako je ikada i činila jednu cjelinu, sada se nalazila u krhotinama. Hese je sebi postavio logično pitanje- kako predstaviti razbijenu ljudsku dušu u totalitetu? Odgovor na ovo pitanje i izlaz iz egzistencijalne klopke je upravo našao u indijskoj filozofiji, koja ne vjeruje u monizam duše, nego upravo suprotno- u njen pluralizam. Hese je predstavio ljudsku ličnost kao skup različitih i mnogobrojnih ličnosti, različitih starosti, polova i pogleda na svijet. Na ovaj način je vješto izbjegao dualizam duše, koji se javljao kao veliki problem za tadašnjeg intelektualca, te je na dosta originalan način pomirio suprotnosti između apolonizijskog i dionizijskog. Njegova je poruka da ideju o duši prihvatimo kao takvu, zbog toga što će naš život tada biti mnogo lakši i jednostavniji.                                        <<