VIKTOR IGO ( 1802-1885)

Priča o ovom neobičnom čovjeku i umjetniku počela je u malom gradu Bezansonu u kom je rodjen 26.februara 1802.godine.Majka Sofija bila je iz skromne porodice pomoraca,a otac Leopold sin drvodelje,koji postaje Napoleonov general u 38.godini i ličnom zaslugom stiče titulu grofa.Sa dva starija brata ,Igo prati oca u ratnim pohodima po Italiji i Spaniji.Istovremeno,majka je zaslijepljeni monarhista.Njihov brak se raspada u vrijeme Igoovog djetinjstva.Shvatajući da ga Politehnicka skola ne zanima,nakon četiri godine je napušta. Počinje da piše pjesme,tragedije i drame.Sa samo petnaest pobjedjuje na konkursu za poeziju francuske Akademije.1822.god. napisao je Ode i balade u kojima velica burbonsku dinastiju i za koje je dobio Legiju časti i kraljevsku pomoć.Pisao je i pozorišne komade,od kojih je najpoznatiji Ernani,koji Igoou donosi veliki uspjeh i pobjedu u borbi za romantizam.Nakon ovog komada počinje da piše prvi veliki roman Bogorodična crkva u Parizu koji nastaje za samo četiri i po mjeseca u spartanskim uslovima.Igo je,naime,kupio vuneni triko,bocu mastila,a odelo zaključao da ne bi dolazio u iskušenje da izlazi.Obuzet radom,sjedio je i pisao usred zime pored otvorenog prozora.Igo se bavio i politikom.Veliku želju da postane poslanik dugo nije mogao da ispuni jer je shodno svom polozaju,plaćao mali porez.Da bi postao per,clan Gornjeg doma,trebalo je da pripada nekom redu iz koga se biraju perovi.

U gornji dom Igo je mogao da udje samo kao član Akademije,ali to dugo nije mogao da postane jer je na premijeri jedne njegove drame uzvikivano :"Akademija je mrtva!"Ipak,poslije četiri godine primljen je u hram velikih umova,a 1845.god. postaje per.U Skupštini ga nerado gledaju i ravnodušne,a nakon što je Napoleon III Bonaparta izvrsio državni udar,Igo je prognan iz Francuske.Zajedno sa suprugom,kćerkom i dvojicom sinova i Zilijet Drue(enom koju ce voljeti i varati tokom pedeset godina zajednickog zivota)provodi skoro 20 godina na ostrvu Džersi.Na tom ostrvu nastaju djela Kazne i Napoleon mali koja su ismijavala vlast u Francuskoj.Mnogi smatraju da je Igo ovo ostrvo odabrao zbog blizine francuske obalekoju je za vedrih dana sa uzivanjem posmatrao.Imao je buran privatni zivot.Nakon braka koji se ženinim nevjerstvom raspao,okreće se Žilijet Drue,glumci koja je igrala u njegovim dramama.Bila je ne samo ljepotica,nego i umna i plemenita žena koja je uspjela da prolaznu pjesnikovu ćud uzdigne do prave,velike ljubavi.Tokom pedeset godina razmijenili su na hiljade pisama,Žilijet ga je krila po Parizu.Medjutim,vrela krv vukla je Igoa i ka drugim ženama.Imao je dva sina i dve kćeri u braku sa Adelom.Najveća tragedija njegovog života bio je gubitak 18-ogodisnje kćerke Leopoldine,koja se utopila u Seni zajedno sa svojim suprugom.Taj užasni dogadjaj za okoji je Igo saznao iz novina,dok je putovao kroz Pirineje,prouzrokovao je tako veliki bol da je pjesnička muza ćutala skoro deset godina.Nakon povratka u Francusku,izabran je za senatora 1876.godine.Njegov najslavniji i najprevodjeniji roman su Jadnici.Za Igoov osamdeseti rodjendan ispred njegovog doma prošlo je pedeset hiljada dječaka i djevojčica iz svih pariskih skola,a u podne,uz zvuke Marseljeze,povorka od pola miliona gradjana svih uzrasta i staleža,kao i izaslanici iz čitave zemlje.Kretali su se da pozdrave narodnog pjesnika koga su savremenici zvali Zvonik,Himalaji,Mon Blan,Vulkan.Bez sumnje,bio je najomiljeniji Francuz XIX vijeka.Igo je uzbudjen do suza,uzviknuo:"Poslije ovoga ostaje mi samo da umrem!"

A dan pjesnikove smrti,22.maj 1885.godine,bio je dan narodne žalosti.Osam dana narod je prolazio pored piščevog odra.Bilo je prisutno 1.200 delegacija,udruženja i država,medju njima i srpska.Narod mu je i mrtvom klicao:"Živio Viktor Igo!"Smatra se da je samo za cvijeće utrošeno oko milion ondašnjih franaka.Sahranjen je u Panteonu.Koliko su ga Francuzi voljeli,pokazuje i činjenica da su.osim neznanom junaku i pobjednicim iz Prvog svjetskog rata,čast da mu odar bude pod slavolukom ukazali samo njemu.Sadrzina njegovog testamenta bila je kratka i jasna "Sirotinji ostavljam pedeset hiljada franaka. Želim da me sirotinjskim kolima odvezu na groblje.Ne želim propovijedi bilo koje crkve, samo jednu molitvu za pokoj duše. Vjerujem u Boga."

Iz Politikinog zabavnika, decembar 2002.