Pjesma u prozi
Sa čistog,blistavog neba prosipa se živa,trepava,vesela svjetlost.
Miriše drijelomac,to rano,dremovno,planinsko cvijeće.Po vlažnim proplancima zeleni se zadovoljni,kočoperasti kukurjek,a sa suvih prisojnih kamenjaka izmeđ trule spržene bujadi počinju se savijati mirišljave ljubičice.
Ptice slađano i skladno cvrkuću,i drhćući u nježnom,razdraganom uzbuđenju,prelijeću s grane na granu.Kroz čađave komjenove tihano šumi dim i veselo.lagano se povija kroz tanki,blijedunjavo svijetli proljetni vazduh,gubeći se u tužnoj,ledenoj modrini jelove šume što se ponosito nadnijela nad selom.
Ukočeno,skamenjeno,veličanstveno dižu se jelike i omorike kroz vedru,nasmijanu svjetlost.Nešto su tuže,zamišljene.sve se raduje uskrslom,uzdrhtalom životu,a one?Njima je sve jednako:i proljeće,i ljeto,i jesen,i zima.One su uvijek hladne,sumorne,tužne jer-srce pišti,niko ga ne čuje,suze teku,niko ih ne vidi.
Kad ih god pogledam,dođe mi teško.Zašto je priroda prema njima,prema mojim milim i dragim jelikama i omorikama,tako nemilostiva srca bila?
Jelike i moje omorike, i ja se više ničemu ne nadam;i moj je život kao i vaš pun nježne,duboke čežnje,ali -srce pišti,niko ga ne čuje,suze teku,niko ih ne vidi.
Vaše oštre,šiljaste bodlje,to su sledenjene suze-dobro ja to znam!-a njihova zelena boja,to je čežnja,duboka,nježna čežnja za vječito zelenim proljećem,koje nam neće nikada dići!...
Srce pište,niko ih ne čuje,suze teku,niko ih ne vidi.
(1903)
|
|
|
|
|
|