Moj je život maglovit,i kadgod nastanu duge,jesenske kiše s namrštenim,muutnim nebom i blatavom zemljom,mene obuzme nodoljiv tuga i nemio,potajan bol,koji me silno i nemilosrdno razdire.Tada me duša zaboli i srce zaželi da se ukloni negdje daleko,daleko ispod ovog sumornog,teškog neba.
Već treći dan,a kiša jednako pada,i po brdima se pogone sive,pocjepane magluštine.Moju dušu savladao teški jad:ni svjetla,providna dana,ni mirne,slatke noći.Ona se uvija pod nevidljivim teretom,plače i cvili,i uzalud se napreže da kaljave puteve,sumorna brda i ožalošćene planine pretvori u sami sjaja i ljepotu.Jauče i cvili duša moja,a kiša neprestano romori po krovovima,slijeva se kroz oluke i u jednolikom šumenju oblijeva ledene,izumrle putove.Svijetle se i bistre lokve,i negdje se u daljini čuje razdragan dječiji kikot,koji se razliježe kroz kalave i uprskane ulice,izumirući u kuća što su se ukočile od vlage i studeni,pa kao da će sada zaplakati.Kiša jednako lije i šuti potmulo,padajući na razglibanu zemlju,a duša moja,puno bola i tuge,jeca i uzdiše,proklinjući i sam dan rođenja.Oko mene magla,svuda magla,ledena zarez,vlažna magla!Mrak u duši,mrak u srcu,mrak i nedogledan jak i nevolja nasve strane!
I u te docne,jesenje dane,kada otpočnu pljuštati beskrajne kiše,javi mi se pred očim Ciganka moja bijedna i jadna Ciganka!Svelo,upalo lice i krupne,crne oči,pune jada i čemera,zasvijetle neobičnim sjajem kroz vlažnu,jesenju sumaglicu.Mene obuzme i zapljusne opojnim mirisom ono pravo svježe i slatko osjećanje života i uživanja,i suze,same od sebe,potajno izbiaju na oči.Žalosna i iznemogla moja Ciganka,sve bliže i bliže primiče se meni,i ja slušam jauk i lelek njezin koji pretrzavaju očajni uzvici kletve i zaklkinjanja:Ne ostavljaj me!Ne ostavljen me,života ti ,jer se ti nećeš nikada vratiti u otadžbinu kojoj si sve dao,a ona te je prezrela i nemilostivo odgurnula!Ne ostavljaj me povedim me sa sobom!I mi se sustigosmo u magli.dršćući kao preplašeno srnče,priđe mi i privi se uz me pa grčevito ajeca:
Brate,brate,ne ostavljaj me!Zadrhta slatko i meko njezin glas,i ona se još jače drkčući,pripi uz me.Ne ostavljaj me svega ti na svijetu.
Silno i snažno stegnuh i zagrlih i osjetih kako me kroz tanku bjelinu toplo dodiruju oble grudi i sve jače raspaljuju uzavrelu krv a spojene usne drhte ,plamte i mirišu strasnim razbludnim mirisom sa sviju k rajeva sklopila magla pa huji i podrhtava.Mirno.Gluva,duboka tišina na sve strene ništa se ne kreće,ništa se ne čuje,do našeg isprekidanog jecaja i ledenog,maglovitog šumenja.Mnogo stećni i mnogo,premnogo blijedni,stajali smo nijemi,nepomični,stezali se i grlili a oko nas je treperila magla i šumio studen vjetar,noseći sobom neoklen iz daljine osvježavan m,iris svelog cvijeća,jabuka i krušaka.
Istrijeznismo se i krenusmo na put kroz maglu.Ona jenak priča da je srećčna i nabraja svakojake ludorije iz prošlosti.Ja sam srećna mnogo,premnogo srećna!Neprestano se umiljava i ulaguje.
Ja sam nesrećan,mnogo,ona se učini kao da to ču,pa natavi još življe.
Je l de,da smo mi srećni mnogo,premnogo srećni?
Jest,mi smo nesrećni mnogo,premnogo nesrećni!
Vidi,kako se magla razilazi i poređuje po brdima,vidi,kako se Szunce milostivo ukazuje,osmehivajući se na našu sreću...
I golemu,pregolemu nesreću-dodadoh i nesvjesno je odgurnu od sebe.
-Vidi tamo daleko onoh nijemih brda kao se dižu
obasjana i osetlena - tamo je zemlja lijepa i dobra zemlja,kaoja ćete raširenih
ruku dočekati jer ti nju neizmjrno voliš i uviek o njoj govoriš i sanjaš.Razvedri
se,jer putujemo u zemlju snova tvojih!
Namračimo se i stegnemo srca jer ćemo ubrzo prispiti u zemlju gdje će nas dočekati
mraz i sva,oštra zima sa ledenim ,strahovitnim vjetrovima i podmuklim burama.
Ne govori tako!Razvedri se i razdragaj,kad oko nas sve miriše i prediše mekoćom i slatkom zanosnom topimom.
Jest,jest,sve oo nas cvili i plače ,proklinjući i sam dan postanka.Zar ne čuješ kako vjetar duva perk naših vlažnihj i ožalošćenih planina i oštro šušti kroz uvale u gudure,spoštajući se s brda i cvileći u tužnom šuštanju i hujanju po ovoj mrtvoj osvjetlenjoj ravni?
Magla opet poče sklapati i obuzimati nas sa svgiju strana.O,kako je nešto strahobno i jezivo dolazilo otud.Iz nijemihi mračnih prodola,planinskih,hujilo kroz maglu i obuzimalo nas svom snagom.Mi smo drhtali osjećajući da se daleko od ljudi i obična života osamljeni spojeni i slivljeni ujedno s tim planinama i maglovitim brdima.
Magla!Opet,zar ne magla? - prišapta ona,drhćući pripi se uz me i zaplaka se.
Magla,magla i nedogledan jad i nevolja nasve strane!- jauknuh bolno i divovskog je snagom stegnuh na grudi.
|
|
|
|
|
|