Neka vaše ime, vas čija je slika najljepši ukras ovog djela, bude ovdje kao grana posvećenog zimzelena, otkinuta ne zna se sa kog drveta, no svakako posvećena vjerom i, uvijek zelena, obnavljana poboznim rukama da bi stitila dom.

De Balzak

Finansijski govoreči, gospodin Grande je imao nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: umio je da prilegne, da se pritaji, da dugo promatra svoj plijen, zaskoči na njega: zatim da otvara čeljusti svoje kese, uvlači u nju hrpu talira, pa onda polako da legne, kao zmija koja avari, neosjetljiv, hladan, metodičan. Kad je prolazio ulicom, ljudi su ga gledali sa divljenjem, u koje se mješalo poštovanje i strah. To je razumljivo, jer je svaki u Somiru osjetio na sebi njegove čelične kandže.
Evgeniji, kojoj je tip takvog savrenštva, i sto se tiče odijela i što se tiče ličnosti, bio potpuno nepoznat, činilo se da u svom rođaku vidi neko stvorenje koje je sišlo sa anđeoskih predjela. Ona je sa nasladom udisala mirise koji su dolazili od ove kose tako sjajne, tako ukusno nakudravljene…
Najzad, ako ova slika uopšte može izraziti utiske koje je otmen mladić ostavljao na neiskusnu djevojku, koja je svo vrijeme provodila u potpletanju čarapa, u krpljenju očeva odijela, i koja je svoj vijek provela među ovim odvratnim zidovima, iz kojih je tek svakog sata vidjela poneko lice u ovoj mrtvoj ulici, pojava njenog rođaka probudila je u njenom srcu osjećanje onog uživanja koje u mladome čovjeku bude fanastične slike…
U cednom i jednolikom životu djevojaka nailazi jedan neobično prijatan trenutak kad im sunce uliva u dušu svoje zrake, kad im cvijet kazuje misli, kad otkucaji srca otkrivaju mozgu svoju toplu plodnost i stapaju misli u neku neodređenu želju:doba nevine melanholije i ljupke veselosti!
Kad djeca progledaju, ona se smiješe: kad djevojka nazre osjećanje u prirodi, ona se smiješi kao sto se smiješila kad je bila dijete. Ako je svjetlost prva ljuba života, nije li ljubav svjetlost srca?
“Nisam ja za njega dovoljno lijepa!” To je bila Evgenijina misao, misao skromna i puna bola. Jadna djevojka bila je nepravična prema sebi:ali je skromnost, ili bolje reći bojažljivost, jedna od prvih vrlina ljubavi. Evgenija je zaista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta: ali, ako je ličila na Milosku Veneru, njeno tijelo oplemenjivala je ona hrišćanka pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmenost nepoznatu starim skulptorima.
Tvrdice ne vjeruju u budući život:za njih je sadašnjost sve. Ova opaska baca svjetlost na sadašnje doba, u kome, više no u ma koje vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da potkopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada oslanja vec osamnaest vijekova.

Danas, danas je mrtvacki sanduk prelaz koga se malo ko boji.

Budućnost, koja nas čeka poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se per fas et nefas (svim mogućim sredstvima) zemaljskog raja raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje tijelo radi prolaznih uživanja, kao sto su se nekad podnosile muke radi vječnog blaženstva, to je danas opšta misao, misao ispisana, uostalom, svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: Što plaćaš? mjesto da mu kaze : Šta misliš? Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod,  šta će biti od ove zemlje?
U svakoj prilici žene imaju više uzroka za bol nego što ih ima muškarac, i pate više od njega. Muškarac ima snage i upražnjava svoje misli: radi, ide, zanima se, misli, pun je nade u budućnost i nalazi u tome utjehu. Tako je radio Šarl. Ali žena se ne rastaje lako sa bolom, nju ništa ne može da razonodi, ona se spušta do dna provalije koju je taj bol stvorio, mjeri je i često je ispunjava svojim molitvama i svojim suzama.
  U svojoj tridesetoj godini Evgenija nije znala ni za kakvu sreću u životu. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno, vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom, ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj u duši laku grižnju savjest i vječnu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Evgeniji melanholiju.
  Dragi rođače, gospodin predsjednik de Bonfon uzeo je na sebe da vam preda priznanicu o isplati svih suma koje je vas otac dugovao, kao i moju da sam od vas te sume primila.
Čula sam nešto o bankrotstvu i pomislila sam da se sin jednog bankrota neće,možda, moći oženiti gospođicom D'Obrion. Da, rođace,vi ste dobro ocijenili moje i moj način života! Ja zacijelo na sebi nemam ničeg čim se odlikuje otmjen svijet, ne poznajem ni njegove račune ni njegove navike, i ne bih vam mogla pribaviti zadovoljstva koja vi tražite. Budite sretni po društvenim nazorima kojima žrtvujete našu pravu ljubav. Da bih vašu sreću učinila potpunom,ja vam ne mogu ništa drugo ponuditi do čast vašeg oca. Zbogom:vi ćete uvijek imati vijernu prijateljicu u vašoj rođaci.
Gospođa de Bonfon, koju iz podsmjeha zovu  gospođicom , uliva uopšte religiozno poštovanje. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećanjima žene koja je bila oličeno osjaćenje.

  povratak