Savremena knjizevnost: “Vreme smrti” Dobrice Cosica

Tema: Ljubav, zivot i smrt

  Ljubav je zivot i smrt. Dok je imamo, dok volimo i dok smo voljeni, zivimo; kad ostanemo bez ljubavi- roditelja, supruga, ljubavnika, brata, prijatelja i zivot u nama se gasi; umiremo, jer ljubav brani zivot.

Acim Katic je rekao: “Mora se ziveti. Jos nije doslo najgore, ljudi. (...) ako hoces da zivis, nista ti smrt ne moze.”

Covjekova zelja za zivotom je nevjerovatna, jer zivot nema granice i nema cijenu,  i sve dok je sposoban i za najmanji pokret i udisaj, covjek zeli da zivi. To najbolje pokazuju ranjenici bogalji, bez ruke ili noge, koji ne zele da se predaju i koji zele da zive bez obzira na sve.

“Pa dede sad, Miloje T. Dacicu, da krenemo s drugog kraja: bices ziv, ej, bices ziv! (...) To sto truli-istruli! Hocu da zivim kao zaba, kao pas, kao tvor, hocu da zivim. Nek budem buba, al' nek budem ziv!”

Caric, najljepsi djak i vojnik obolio od sifilisa, “i sa sramnom bolescu i krajem u ludilu” neodoljivo zeli da zivi. “Ziveti, samo ziveti (...) Kakva bolest, kakvo ludilo! Sta je to sifilis, sta je to stid, kakva razocarenja! Ziveti, samo ziveti!”

Neznani bolesnik je zapisao: “Ali i tada kad je sve samo Bol, i muka, i gadjenje, i ledeno, i mokro, i smradno, i tudje, i suro, kao sto je meni sada i ovde u valjevskoj bolnici, zelim da trajem. Takav, i u takvom svetu, zelim da trajem. Ne treba ni da priznajem na sta sam sve spreman samo da bih postojao. A valjda covek traje dok u drugome traje. Ljudi oko mene ne jaucu iskljucivo zato sto to moraju, nego i sto zele da ih i drugi cuju.”

Ali nasuprot njima, major Stankovic potpuno drugacije vidi zivot. On, koji ce Bogdanu reci: “Zivot nema manju silu od smrti. A ponekad je i jaci.“, primoran da bira izmedju noge, koju je zahvatila gangrena, i zivota, koji se nastavlja njenim odsjecanjem, bira smrt i ne pristaje na zivot bez noge, on, hedonista, koji “nepojmljivo mnogo voli zivot”. “Ne mogu malo zivota. Ne pristajem na nesto zivota. Necu da se kajem sto sam samo jednom za sebe bio kukavica!”

Ali, mozda je major Stankovic zaista u pravu kad kaze da covjek koji ne zazeli da umre, ne zna ni zasto zivi i da se zivot nikome na ovom svijetu ne duguje, ni majci, ni djeci, ni prijateljima, ni idealima. “Zivot je moje, jedino moje neprikosnoveno pravo.” I kako kaze Stankovic, sva pitanja zivota su sasvim licna stvar i o njima ne vrijedi sporiti. “Zivot je beskraj istina, tajni i radosti, sve dok mislite.”, reci ce mu doktor Sergejev, ali ni to nece sprijeciti majora da “iz ljubavi prema zivotu”-puca. “Iz ljubavi prema sebi. Da potvrdi koliko voli zivot. Sebe. I da je zivot mocniji od smrti. To cudoviste koje truli, a koje misli.”

U ratu je vjera u zivot najvaznija. Najvaznije je da covjek cvrsto vjeruje i zeli da zivi. Tim rijecima i doktor Mihajlo Radic uvjerava svoje bolesnike i ranjenike, iako su cesto i njemu samom te rijeci neuvjerljive, jer je pravih rijeci utjehe malo i tesko ih je naci uvijek i za svakoga. Ipak, vjera u ozdravljenje i zivot, lijek je koji je cesto djelotvorniji od i od pravog lijeka iz bocice.

“Prijatelju, pomozi mi da te izlecim (...) Zapamti: Umire onaj ko nije mnogo hteo da zivi. Ako hoces da zivis, moras mi verovati.”

Najveca razlika u shvatanju zivota postoji izmedju Bogdana Dragovica i seljaka u njegovoj ceti. Oni imaju ono cisto, ispravno, prirodno shvatanje zivota: “Kukavice pricaju da ne vole zivot. I bezmozgovici (...) Odvratno je ziveti samo zbog zivota, kaze ta usijana glava. A zbog cega se to zivi, ako se ne zivi zbog zivota? Da trajem dok mogu, da se produzim decom. Otac i mati zive za mene, a ja za moju decu. A uz decu i da moje biva sve vece. I njiva, i zena, i rec. To sve zbog zivota. Zbog cega li je to Bogdanu gadno s one strane pameti? Jadan djak. Dobra dusa, sasavo srce i luda glava.” 

“Dok je ljudi, najteze ce se patiti zbog ljubavi. Ljubavi i patnji, iako im se lica razlikuju, dusa im je jedna.”

Vukasin u pismu Olgi   

U ratu vojnici su  okruzeni beznadjem, bijedom i smrcu. Iako im ljubav prema otadzbini ispunjava srce i dusu, svaki je dan sve tezi, na hladnoci, u gladi i bolesti. Adamu Katicu, Aleksi Dacicu, Danilu Istoriji, Bori Pubu, svima njima... A samo jedan svijetao pogled dovoljan je da ih ispuni nadom i utjehom, da im probudi ceznju i uzburka osjecanja. 

Za Adama Katica to su bile Kosankine oci: “gleda ga devojka, mlada devojka, lepsa od Natalije, da li je to istina?” Ovaj pogled je iskrica vatre, svjetlosti i topline koja ga je ozarila u beznadju i mukama. Njeno lice dugo mu je bilo utjeha i nada.

Danilo Istorija, nekoliko dana pred prvu bitku, dok su se postrojavali, ugladao je zenu: “Sva u vranom, zabradjena belom maramom, nosi sapete nabrekle grudi i svetlosne oci.” U njemu se sve uzburka i zasumi, osamucen dugom zudnjom, u nevjerici se pita: “Zar je moguce ovde, sada, ovakva zena?”

I Boru Puba, vjecitog inadziju, pokorila je svojom snagom i podigla nadom ljubav prema Dusanki. Postala mu je sve sto je izgubio, a jedino sto je u ratu zadobio.

U ratu nijedan seljak, nijedan vojnik, nijedna bolnicarka, djevojka, ne znaju sta ih sutra ceka, koliko ce jos orati zemlju, ratovati, lijeciti i voljeti. Niko ne zna da li posljednji put grli djevojku ili ljubi mladica. U toj neizvjesnosti, kad svakom u podsvijesti tinja misao o tome koliko ce jos koracati zemljom, radjaju se ljubavi i sklapaju prijateljstva brze nego ikad, i covjek se predaje u potpunosti, kao da zeli da zivi svaki trenutak svom snagom, jer ne zna da li mu je i posljednji. “To-poslednji put daje zivotu i besmisao i velicinu.” Ivan je to shvatio i zato i porucuje svojoj sestri: “Sestro moja, moras mi oprostiti sto sam onako zestoko bio protiv tvoje ljubavi prema Vladimiru Tadicu. I to je bila moja mirnodopska naivnost. Nerazumevanje za ono sustinsko u coveku. Onog najredjeg za coveka. Ako postoji nesto sto se moze smatrati ljudskom srecom, onda je to pre svega ljubav. Mi smo srecni onoliko koliko volimo i koliko nas vole. Ja ti kao ratnik, ratnicki savetujem: voli, Milena! Voli, ne plasi se sta ce sutra biti.”

Uz ljubav i razumijevanje lakse se prebrodi sva briga i svlada svaka teskoca. Ljubav je ta koja nam daje snagu da postojimo, da se nadamo, da vjerujemo. U trenucima kad mu je najteze, kad je uznemiren i pred najvecim odlukama, general Misic zeli samo da je Lujza tu, da mu spusti ruku na rame, pa da mu bude lakse. Danilo Istorija zudi za nekom rijecju, osmijehom, pogledom; bilo sta da zensko ucini i kaze. Bogdan cezne za Natalijom, samo nju misli, vjeruje, samo njoj se nada. Major Gavrilo Stankovic osjetio je, makar samo na nekoliko trenutaka, onu radost i ushicenje ljubavi u toplim ocima Mileninim, njenim mekim dlanovima cednosti i slobode, koji su ga podsjetili na Masu, djevojku koju je volio u Rusiji.

Na drugom planu Cosic sagledava ljubav iz perspektive mladih djevojaka, Natalije i Milene. Natalija, izmucena svim okrutnim obrtima sudbine, koja kao da se urotila protiv njene ljubavi prema Bogdanu, odlucuje da se uputi pravo na polozaje, vise je nikad i nista ne moze sprijeciti da mu stigne, da ga nadje i objasni mu sve. I nista je ne bi sprijecilo, osim Bogdanovog pisma: “Natalija, slutim da cu poginuti u prvoj bici , pa ne mogu da ti ne kazem koliko sam te voleo i da od te ljubavi u mom zivotu nicega veceg nije bilo. U vozu, od hiljadu trista djaka i studenata, jedini ja sam bio radostan, srecan. Ti me cekas u Kragujevcu. Osecao sam da mogu sve. Da smem sve. A od Kragujevca pa do ovog sela pod Rajcem, ja sam posumnjao u sve sto sam bio. Presahla mi snaga i da koracam. Sam sam i bez icega pred njima, koji ce me ubiti. Kao da nisam rodjen. Kao da nisam ziveo.” 

Njegovo pismo najbolje pokazuje kakvu moc ima ljubav i kakvu snagu covjeku daje, cini ga sposobnijim, istrajnijim i jacim da sve podnese i izdrzi, ali i kako je bespomocan covjek bez nje, kako mali i nistavan, prsahle snage i volje.

Odbacena od Bogdana, Natalija je zivjela usamljena i tuzna, sve dok jedne veceri, jasuci sa Adamom, nije odlucila: ”Volece se s njim. Volece ga.” Iz osvete prema Bogdanu, ali i zato sto od svih mladica koje zna, on jedini to zasluzuje. U svojoj zelji za Adamom vidjela je spas.

Milenina prva ljubav bio je porucnik Vladimir Tadic, koji ju je izmucio svojom ljubomorom, otuzujuci je da se ljubaka s doktorima i oficirima. Milenu je to strasno zaboljelo, jer je njemu poklonila svoj prvi poljubac i zbog njegove ljubomore krivice sebe i za njegovu pogibiju. Njena profesorica, Nadezda Petrovic ju je razumjela: “Ona koja istinski voli uvek sebe krivi ako se njemu zlo dogodi. Samo mi zene osecamo tu krivicu za sva zla koja se cine njima koje volimo. (...) Mi, nesrecnice, pamtimo sve njihove patnje. Jer kad volimo te sebicne i grube muskarcine, mi ih volimo i kao da smo ih rodile... Mi ih grlimo i kao da su nam deca.”

U bolnici, Milena ce kasnije upoznati Bogdana Dragovica, i prolazeci zajedno sa njim sve strahote valjevske bolnice i tifusa od kojeg su oboje bolovali, u njemu ce pronaci svoje utociste i snagu da nastavi dalje. 

Ljubav njenih roditelja planula je cim su se prvi put ugledali. I ako su im u pocetku razlike u karakteru i shvatanjima cinile ljubav ubjedljivijom, strast cistijom, njihov brak drukcijim i zanimljivijim, kasnije se to u nesto drugo preobratilo. Vukasin ju je iznevjerio Radmilom, politikom, sobom. Ali ni Olga se nije zavaravala: “Ona ga takvog volela, bas takvog, zanetog, casnog, bandoglavog. Strogog prema sebi i svakome. Nije se obmanjivala; upravo je te njegove osobine postovala i volela.”

Ljubav se medju njima polako gasila, a nisu imali dovoljno snage da to jedno drugom priznaju. Vukasin je bio covjek principa i sav se predavao poslu, ciljevima i idealima, a otudjivao se od zene i sina. “Milena slusa ocevo razocarenje u Englesku i Francusku i ne shvata zasto ga to boli. Kako je on to voleo Francusku i Evropu da ga ovoliko boli? Kako se uopste moze voleti neka drzava, nesto svetsko, sto nije svoje, sto nije covek pa da uzvrati ljubav?”   

Olgu je iz njene obamrlosti prenuo doktor Mihajlo Radic, uzburkao u njoj i pokrenuo sva ona osjecanja, koaj su cekala negdje duboko potisnuta. Mihajlo se u Olgu zaljubio kad ju je prvi put vidio u vozu, kad je vidio “izrazitu patnju na njenom licu” jer “ako nesto postoji u coveku sto on svagda postuje, to je njegov bol”. Olga ga je zadivila svojom spremnoscu da se zrtvuje zajedno sa kcerkom. Zanio se ceznjom za njom i sve svoje bolnicke duznosti i poslove prozeo njome. “Radi i govori tako kao da ga ona uvijek gleda i slusa; i plasi se da ne ostane bez tog podsticaja u sebi.” Dugo i u tisini razmislja o svakom susretu sa njom, pamteci joj izraz lica i pogled, mir ruku i rijetke, tihe rijeci, iako zna da se ljubav hrani lazima, ponekad uspjesnije nego istinama. 

I Mihajla i Olgu muci griza savjesti zbog ljubavi koju osjecaju, za koju cak osjecaju da imaju i neko izuzetno pravo, ali da je ona ipak necasna i nedozvoljena. Mihajlo nalazi izgovore za koje i sam shvata da su podli, da “ljubav, jedino ljubav je zelja i cin koji nikad, nikad nisu gresni. Cedna podlost. Podli izgovor! Ljubav je mati onog greha koji se ne iskupljuje. Koji je on bludom potapao.”   

Olga je smogla snage samo toliko da mu prizna cutanjem svoju ljubav, tek kad je pao na postelju, bolestan od tifusa. Priznala mu je da je onaj muskarac kog je cekala, kog je mislila, za kog je znala da ce doci, jer je citav njen zivot bio jemstvo da ce ga sresti izmedj’ ljudi. Priznala mu je da ga je voljela jer je bio njoj slicniji, njoj blizi, tuzniji, ne bolji, nego drukciji i koliko se mucila da nikog ne iznevjeri, a kako je zudila za njim. “Znas li ti da si sve preturio u meni, ili sam se tek ovde u bolnici rodila, iz necije duse, dok sam mu drzala ruku. Ne, to je iz tvoje duse, dok sam te slusala. Ono, valjda, najredje u nasem zivotu. Iz tebe rodilo se nesto u meni. Za cetrdeset dana druga sam postala, stvorio si me, Mihajlo.”

Mihajlo ce do smrti biti u njoj, u tamnoj tisini i u snu grlice ga i “ciniti sve sto nije smela!”
Ponovo ce se susresti u Nisu, kad se cijela Srbija nasla u zbjegu. I tad su pokusavali da sami sebe obmanu, poricuci svoja osjecanja. Olga je samu sebe uvjeravala da se medju njima nije rodila ljubav, nego prijateljstvo iz samilosti, da je sve nastalo u bolnickoj muci, kad su “jedno drugom culi strah od onolike smrti, razumeli samocu u onoj bezmernoj patnji”, a Mihajlo da su njegova osjecanja prema Olgi bestrasna, duhovna, prijateljska. Cekajuci ga u Nisu, a ne priznajuci samoj sebi da ga ceka, Olga je shvatla “koliko je mala ona velika Vukasinova ljubav” i da je ona zaista, cijelim svojim bicem voljela Mihajla, ali nije mogla sebi da da sebe. Nije, jer tad joj nista vise ne bi ostalo. Za nju je Mihajlo, otkad postoji, bio svjetlucanje cigarete u pomrcini voza dok putuje za Valjevo. I njeni posljednji trenuci, dok je stezala Zivotu u narucju, rasplinuli su se u “mekoti snega i nekoj sanjivosti” u zisku njegove cigarete.

“Tako je to, uvazeni moji. Grabeci nam najpre dobre, lepe i pametne, smrt zivotu daje velicinu.”

Doktor Sergejev 

Smrt je bila svuda i svojom hladnom rukom nemilice odnosila sve. Umiralo se na ratistu od kursuma, u bolnicama od tifusa, od hladnoce i gladi. Vreme smrti pritislo je Srbiju. Vojnici su, kako kaze Bora Pub, bili na posljednjoj granici. Ne samo drzave i otadzbine. “Mi smo na kraju sebe. Ne znam ja sta sutra pocinje. Pred nama je samo smrt.”  

“U Albaniji umre od gladi, zime i bolesti i pogibe od albanskih zaseda preko sto cetrdeset hiljada srpskih vojnika i izbeglica. A od cetrdesetak hiljada regruta i decaka, mobilisanih i povucenih pred neprijateljskom najezdom, do Draca i Valone dovuce se oko sedam hiljada. Od polovine januara do aprila 1916, sa albanske obale Francuzi prevezose na Krf sto pedeset hiljada srpskih vojnika, i u Italiju i Francusku preko 80.000 srpskih izbeglica, zena i djece.  “  

Kako je Ogist Bop rekao Vukasinu Katicu, srpski narod se nije ostvario u prostoru, nego u vremenu, u duhu. Svoju nesrecu on pretvara u tragediju. U njegovom duhu ima neceg od vjecnosti.  

“Pukovnik Kajafa, obilazeci svoje vojnike, rasute i zaglibljene u blatistima reke Mace, uspinje se na panjeve i vrbe i vice:

            Umijte lica, ljudi! I znajte: nije istina da smrt svakog i svuda stigne! Ne stigne svakog, glavom vam jamcim. Otkad je zivog stvora na ovoj zemlji, ni u jednoj pogibiji, ni u jednom pozaru, ni u jednom pomoru – ne izgine sve! Ni smrt, ta smrtina, otac je njen, nije tacna, nije svemocna. Uvek neko prezivi, cujete li ?!”