Ex Ponto je lirska proza; ona je razgovor pjesnikasa dušom, ali i ispovijest duše u samoći i tišini, u tamničkoj odvojenosti bića od svega, pa zato djelo i naliči na veliki monolog, izdijeljen na mnoge fragmente između kojih stoji pauza i predah, kao da biće koje ispovijeda sebe prikuplja emotivnu i intelektualnu snagu za nova kazivanja. To je ispovijest duše zbunjenog i zastrašenog bića pred surovošću svijeta u kome je.

Ovo Andrićevo djelo objavljeno je 1918. godine, nastalo na tlu gorkog iskustva samoće i straha dvadesettrogodišnjeg mladića koji se, mimo volje i svojih htijenja, našao utamničen od jeseni 1914. do polovine 1915. godine.

Lirska proza Ex Ponto, ma koliko se doživljava kao okrenutost pjesnika sebi i svom unutrašnjem svijetu, kao razgovor s dušom, ona je i obraćanje pjesnika čitaocu, Bogu, ljudima i dijalog sa svima njima, i to je ono što je čini aktuelnom i danas. Jer, Andrić subjektivni zon ispovijedanja diže na nivo opšteg saznanja i univerzalnog iskustva u kome prepoznajemo i sebe i druge, prošle, sadašnje i buduće stradalnike.

Osnovno egzistencijalno stanje u kome se subjekat nalazi jeste utamničenost, odvojenost od svijeta i ljudi, samoća, tišina i ćutanje, a osjećanja koja nastanjuju i preplavljuju djelo su bol, očaj i strah. Obraćajući se potencijalnim čitaocima u uvodnom segmentu, Ivo Andrić ističe kako je biće pjesnika, odnosno subjekta, izbačeno iz kolosijeka normalnog življenja i odvojeno od svakodnevice (od ljudi, susreta, stvari, sitnih dešavanja). Nošen strašnim vihorom i suočen sa nametnutom situacijom, subjekat osjeća zaprepaštenje i strah kako od postojećeg tako i od nadolazećeg, nepoznatog i nepredvidljivog. U izolovanosti u kojoj se našao i u bolu koj ga ispunjava i razdire, on shvata i razumije bol svih ljudi. I zato svaki onaj ko strada njegov je brat i prijatelj. Jer » bol jedini podiže čovjeka do široke, neizmjerne ljubavi prema ljudima«. U bolu je snaga razumijevanja drugih i poistovijećenja sa svima onim koji pate, pa ma ko oni bili.

Utamničeno biće saznaje da je njegova situacija apsurdna: gore je » visoko nebo«, dole »tvrda nemilosna zemlja«- sve vječno i postojano, pred uesom čovjeka ravnodušno, a biće između njih krhko i prolazno, sa » dušom nagom i bespomoćnom ». Sve dok nije došlo neprijatno i tragično iskustvo, subjekt je živio u iluziji da je »gost života«(nema obaveza, ništa se strašno ne deava), nešto kasnije da je »gospodar života« (sve može, sve uzima u svojoj samouvjerenosti i oholosti), a u novonastaloj situaciji javlja se poražavajuća miao da je »sužanj života«, što će dovesti do pesimističkog shvatanja života, čovjeka i svega što je ljudsko i plemenito. A za tako nažešto bio je potreban samo jedan trenutak, jedan nesporazum, jedna okolnost pa da od svega toga ne ostane ništa, »ni koliko pepela na kosi« . Umjesto starih radosti, plodova, izobilja i utisaka da svemu što je dobro i lijepo nema kraja, došla je samoća, patnja; došlo je mjesto » gdje nam je smrt i život te jedno isto« ; došla je jednoličnost trajanja kada vrijeme ništa ne znači jer nema »nade i promjene«, kada duša postaje pustinja.

Međutim, da nije toga udesa, brodoloma i patnje, postavlja se pitanje da li bi biće moglo tako intenzivno da misli i sazna sebe, da sagleda svijet i položaj pojedinca u njemu:

I sputan i nemoćan, u toj vlažnoj jazbini, u položaju koji me ponizuje do skota, ja prvi put pojmih u mislima i obuhvatih osjećanjem smisao ljudskog života i borbe...

U takvim okolnostima biće prvi put shvata da mi »nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže«, nego da smo »sićušni dijelovi beskonačnog mozaika« u kome svako od nas ima svoje mjesto i ulogu.

U kišnim danima pozne jeseni, nakon deset nedjelja neizlaženja iz ćelije, lišen spoljašnjih prizora i prostranih vidika, subjekat zamišljen sklapa oči i zamo negdje u sebi, iza vijeđa, otkriva i vidi davno doživljeni svijet, koji sada postaje svijet njegovih reminiscencija i himera jer »sve je u svijesti živo i svijetlo na tamnoj pozadini ove patnje«. I on shvata da je u njemu mnogo naslaga od naizgled zaboravljenih i negdje pri dnu svijesti zaturenih utisaka i minulih doživljaja.« Raskoš iljepota života žive neuništivo u meni«, što je znak da nije sve utrnulo i zasvagda izgubljeno.

Život čovjeka u ćeliji je, sada, sveden samo na kontemplaciju, samo na misao.Biće je postalo »nemirna i besana misao«, misao o sebi, o ljudima, o Bogu, o životu, smrti...Da bio pobijedio hladnoću ćelije, hladnoću samoće i očaj, subjekt iznalazi teme i motive za svoje kontemplacije, koje nikada ne idu pravolinijki i strogo u jednom smijeru (nisu vezane samo za jedan predmet, pojavu, motiv).

Subjekat meditira:

Ovim se završava tzv. mariborski dio zapisa. Drugi dio se vezuje za relativnu pjesnikovu slobodu, i dalje kontrolisanu. On više nije u ćeliji i život se više ne svodi na beskrajne šetnje od »šest koraka naprijed i šest natrag«, ali samoća je i dalje stalni pratilac subjekta: »Evo sam dvadeset i jedan dan slobodan i bez prestanka sam.« Samoća je, prema tome, imanentna strana bića; ona je kao ukletost, sudbina i kao takva nastaniće sva njegova djela. U samoći je ćutanje, a u ćutanju (i u ovom dijelu) sigurnost.Ćutanje Andrić shvata kao »štit prema drugim ljudima«.

U novonastaloj situaciji, kada bi trebalo da bude sa ljudima, on je i dalje odvojen od njih i upućen na razmišljanja o njima, o svemu i svačemu:

I u trćem dijelu Ex Ponta otkriva se prisustvo samoće kao permanentnog stanja u kome je subjekat:

Duboko nespokojan zbog izrečene činjenice i spoznate istine o sebi, on će bolno konstatovati:« Sva tragika mog sadašnjeg života se može stegnuti u jednu riječ: samoća.« U toj svojoj fizičkoj i duhovnoj izolaciji subjekat sebi naliči na »napuštene kuće u koje niko ne dira«.

U ovom, trećem dijelu Andrićevih zapisa, smjenjuju se mjeseci i godišnja doba, ali uvijek i svida ostaje samoća, ostaje i mučnina od susreta i ljudi, čežnja- duga i neutješna- za putevima i daljinama:

Često, a posebno noću, u dugim nesanicama, javlja se unutrašnji glas kao prijekor, kao zahtjev da biće iskorači iz sebe, iz svoje zatvorenosti i da se- otvoreno prema drugima- uključi i svijet svakodnevice: » Zašto ne iziđeš nikad iz sebe?... Zašto si vezan i bespomoćan? Zašto si grešan?«. A kada se okrene svijetu oko sebe i zakorači među ljude, kad iskorači iz sebe, on se suoči sa svakodnevicom, ispraznom, banalnom i oporom, sa mukama i trumama drugih. Tada se, kao opečen novim iskustvom i saznanjem, ponovo vraća u svoju samoću: »Neka ti nije žao rad samoće išutnje što je oko tebe(...). U samoći je brod tvoj miran, desnu ruku držiš na kormilu.« Samoća više nije tamnica i okov, nego njegovo skrovište, zavjetrina od svih vihora i lomova što ih život donosi. Ona je sada opuštanje i spasavanje subjekta od mnoštva, od razočarenja i novih ranjavanja. Jer, gdje ima ljudi, gdje je društvo, tamo su i isprazni razgovori, jedan drugi vid dosade, podlost, zavisti, mržnje, zlo; malo ima razumijevanja i prave ljubavi, pa otuda i vapaj razočaranog usamljenika:

Opet se javlja unutrašnji glas, iznova započinje dijalog sa svojim ja koje sugeriše da zreba naći nekog i osloniti glavu na nečije rame, da treba trpjeti jer » dani brzo teku, donijeće radost i odnijeti bol«, zatim da treba raditi i u radu zaboravljati na sve što je neprijatno i što može još više ražalostiti, jer će se tada dogoditi nešto prijatno i olakšavajuće: » Imaćeš miran san i radosno buđenje«.

Ipak, i pored takvog saznanja, biće nema snage za takav napor i odlučan prelom u svom životu. Biće i dalje ostaje potopljeno u očaj, u strah i dilemu. Ipak, na kraju svega, sa dolaskm proljeća i svijetlih dana, sa olistavanjem i ocvjetavanjem prirode, u subjektu prvi put dolazi do duševnog razvedravanja, do nekog vraćanja vjere u sebe i svijet: » Često mi se čini da nije sve izgubljeno na vjetrovima i bespućima«.

Da će život trijumfovati vidi se iz Epiloga, u kome je i kraj Ex Ponta. On, dotad »zatravljen snovima«, izlazi u ljetnji dan (doba muškosti i zrelosti), obogaćen sa tri nova saznanja:

1) »da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovijek«;

2) »da je ljubav kratka, a glad vječna«;

3) »da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti tnači slagati varku na varku«.

A na očevo pitanje da li ide da usni, subjekat odgovara: » Ne oče, idem da živim.« Biće je konačno, iskoračilo iz sebe i zakoračilo u svjetlinu trajanja, preporođeno i bogatije za jedno sumorno i tegobno iskustvo.

MOST NA ŽEPI

U strukturi ove Andrićeve pripovijetke zapažamo dvije ravni. Jednu čini realističnost njenog motiva, prosta, jednostavna i tragična istina o našem življenju, o tome da su mnogi naši daroviti ljudi, služeći i bijelom svijetu, u tragičnim trenucima ličnog života nastojali da svom siromašnom zavičaju vrate bar mali dio onog velikog duga koji čovjek preuzima rođenjem. Vezir Jusuf je kao devetogodišnjak odveden u daleki svijet; tamo se pameću i srcem, uzdigao do visokog položaja sultanovog vezira, ali se, u trenutku kada je kao žrtva intrige pao u samoću tamnice, osjetivši ništavnost života, sjetio svoga zavičaja i odlučio da pomogne ovom siromašnom svijetu bar toliko da mu podigne most na hučnoj planinskoj rijeci. Tu njegovu plemenitu ideju ostvario je nepoznati neimar, kakvih je u to doba bilo dosta na širem prostranstvu velike Turske imperije.

Međutim, način na koji je pisac ispričao ovu krajnje realističnu priču govori o tome da mu isključivi cilj nije bio realističko prikazivanje jednog konkretnog, grandioznog poduhvata i opis života ljudi koje bi svojim značenjem bilo samo realističko umjetničko svjedočanstvo, pisac bi svakako na drugi način pripovijedao i o veziru i Italijanu graditelju. Stavljajući most u prvi plan svoje pripovijetke, Andrić je svome djelu dao i drugo značenje; on je određeni filozofski stav vješto i smišljeno utkao u pripovijedano tkivo. Zato » Most na Žepi« gotovo da i nije pripovjetka u pravom smislu. To je » višeznačan filozofsko- psihološki zapis, ili beletristički istorijski esej..« u kome se sumoran doživljaj vezira Jusufa Ibrahima preobražava u iskustvo o prolaznosti ljudske moći; od svega ostaje samo bezimeni spomen, most na Žepi. Misao utkana u ovako struktuiranu priču odnosi se na život kao takav, na problem umjetnosti i problem umjetnika uopšte. To je drugi tematski sloj ove pripovijetke, njena filozofska osnova, i njen značajan estetski sediment.

Andrićevo shvatanje života, izraženo i ovdje, prilično je sumorno. Po njemu, život je haotičan; u njemu, čini se piscu, kao da nema reda i smisla. U ovoj pripovijeci ta je misao sugerisana opisom vrletnog bosanskog sela na ušću bujične Žepe i plahovite Drine, i pričom o veziru Jusufu. Život je, dakle, trošan, mučan i kratak, smrt­- stalan pobjednik i uporan pratilac života. Međutim, strašniji od same prirodne smrti jeste zaborav, jedina prava i istinska smrt. Uz to, ljudi su nesrećno podvojeni, oprečne sile koje ih pokreću na zlo stalno donose nesreću, kao bujične stihije Žepe i Drine.Yadatak umjetnosti je, smatra Andrić, da unese red i harmoniju u haos života, da pobjedi smrt i izmiri podvojenost među ljudima i nesrećne protivrječnosti u čovjeku.

U pripovijetki »Most na Žepi« most je simbol umjetnosti, i tim simbolom Andrić izražava svoje shvatanje suštine i svrhe umjetničke ljepote. Po Andriću, umjetnička ljepota im asmisla samo onda ako višestruko premošćuje podvojenost među svjetovima, narodima i ljudima; on ato može, poput mosta, ako su u njoj objedinjeni estetski i moralni elementi. Ljepota treba da izaziva u čovjeku zanos i divljenje, kao most na Žepi, » divan i beo, sveden na jedan luk, od stene do stene«, ali i da služi životu, da premošćuje protivnosti.

Andrić se za most kao simbol kojim bi izrazio svoje shvatanje odnosa umjetnosti i života odlučio upravo zato što je u mostovima vidio građevine koje najviše i najbolje služe dobru. » Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi«- Zabilježio je Andrić- » ništa nije u mojim očima bolje i vrenije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji... od hramova. Svačiji i prema svakome jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, n amjestu na kome se ukršta najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničemu što je tajno i zlo... Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazim n averne ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku žeju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.

Karakterističan je u pripovijeci odnos između mosta kao korisne, umjetničke građevine i sredine u kojoj se ova ljepota nalazi. Pozadinu čini » oštri i mrki krš, pun kukurikovine i pavite«, kraj vrletan i divljačan, kao i sam život. Na tako sivom tonu još snažnije se ističe ova čudesna građevina, most »vitak i beo, sveden u jedan luk od stene do stene«. Simbolično značenje mosta sugeriše i utisak da su dvije obale » izbacile jedna prema drugoj po zapenjeni mlaz vode«. Ali isto tako od značaja je i piščev iskaz da dati predio nikako nije mogao da se » priljubi uz most ni most uz predio.Gledan sa strane, njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, i uhvaćena u kršu i divljini.«

Ovako obrađeni detalji implicitno iskazuju piščevu misao da je svako dobro umjetničko djelo, »skupo i pošteno plaćeno, oteto haosu prirodnog toka stvari, neprolazno i večno, bar po meri naše ljudske večnosti i neprolaznosti«. Nastalo od građevine koju pruza sam život( most na Žepi je izgrađen od kamena koji je dala baš ta divljina), umjetničko djelo nije prosta kopija života. Stvoreno sa ciljem da vrši jedan viši, humaniji zadatak, ono ne smije, služeći životu, da se u svemu izjednači sa njima, kao što se most na Žepi nikako nije mogao priljubiti uz vrletni kraj niti kraj uz most. Da bi služilo životu i čovjeku, umjetničko djelo mora da bude okrenuto budućnosti čije svijetlije horizonte Andrić naslućuje samo kao rezultat pozitivnog dejstva umjetnosti.

Svaka dobra umjetnička tvorevina, kao ljepota u čijoj suštini nema tajni ni zla, izaziva zanos u čovjeku; ali, po Andrićevom shvatanju, zanos umjetničkom ljepotom nije samo uživanje i divljenje. Estetski zanos ima spasilačku moć, jer pruža radost bez bola i zadovoljstvo bez patnje a istovremeno vrši i određenu moralnu ulogu.

Jusufova odluka da se na kameni most ne stavi epitaf koji bi podsjećao na čovjeka iz čijeg je bola i straha od smrti potekla misao o njegovoj izgradnji, takođe je u skladu sa piščevim shvatanjem da je svako naknadno, dopunsko objašnjenje ljepote u suštini njeno skrnavljenje. Ovde je kamen, srezan u pravilne oblike i pretvoren u lijepo korisno djelo, potpuno dovoljan da ostvari autonoman život i vlastitu umjetničku i moralnu svrhu. Potpuna autonomnost umjetničke ljepote i njen pun život nastaju tek onda kad se djelo odvoji od svog tvorca i nastavi svoj samostalni život u vječnosti.Na taj zaključak navodi činjenica da je most ostao potpuno anoniman nezavisan od svog tvorca. Vezir Jusuf, koji je podigao most na Žepi, briše pjesnički napis koji je trebalo da krasi most i ovjekovječi vezirovo ime. I meimar, graditelj mosta, ostaje takođe anoniman, iz istih razloga.

Svoje shvatanje o načinu umjetničkog stvaranja, inspiraciji i oblikovanju djela Andrić je iskazao likovima i sudbinama vezira Jusufa i bezimenog neimara.

Vezir je jednog trenutka u životu pao u nemilost i našao se u tamnici. Tada je osjetio da »između života i smrti i između slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko oštrica noža...« Iako je iz zatočenja izašao kao pobjednik »ostade u pobedniku veziru nešto stišano i zamišljeno. Ono neizrecivo, što iskusni i napaćeni ljudi čuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se ponekad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji i reči.« tražeći spasa od smrtu, vezirova misao se uputila prošlosti i zavičaju. Upravo tada se u dušu umnog vezira rodila misao da će se lijepim i korisnim djelom spasti od prave smrti, od zaborava. Time je Andrić implicitno izrazio svoju misao da je umjetničko stvaranje u suštini »nastojanje da se izmakne smrti, koja strahotno preti nad glavom svakog čoveka«. Umjetničko stvaranje je jedina nada da se čovjek spasi od smrti. » Više nego trajna pobjeda, umjetnost je za Andrića utjeha, ali i ta njena vrijednost je spasonosna za čovjeka, jer bez nje ne bi mogao živjeti.«

Likom i sudbinom anonimnog neimara Andrić kazuje svoju misao da je, prije svega, » čovjek kadar da prinese veliku žrtvu svome djelu, i to baš ono što je većini ljudi najdragocjenije:« istrajnog, dosljednog, mučnog rada, od stalnih žrtava za djelo, koje drugima nisu razumljive, a ni njemu ne izgledaju uvijek opravdane, od jedne od najtežih vrsta heroizma. Život neimara je život za umjetnost.«

Na takav zaključak navodi priča o tome kako neobičan graditelj organizuje svoj život. Nije »hteo da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišćanskih kuća ponad Žepe«. Sagradio je sebi brvnaru na uzvisini »u onome uglu što ga čine Drina i Žepa«.. Sam je sebi kuvao. Kupovao je od seljaka jaja, kajmak, luk i suvo voće. AQ mesa, kažu, nije nikada kupovao. Povazdan je nečto tesao, crtao, ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok ipravac Žepe.« Kad zidari pred zimu, odoše sa gradilišta, neimar je ostao u svojoj brvnari, » iz koje nije gotovo nikud izlazio, povazdan pognut nad vsvojim planovima i računima. Samo je radnju pregledao često.Kad, pred proljeće, stade led pucati, on je svaki čas, zabrinut, obilazio skele i nasipe. Ponekad i noću, sa lučem u ruci.«

Po Andićevom shvatanju, obični ljudi ne mogu da shvate život umjetnika, pa zato njegov rad ponekad prate podozrivim i sumnjivim okom. Međutim, umjetnik je dužan da se spontano preda svom stvaralačkom zanosu, ne osvrćući se ni na šta. Priča Selima Ciganina, koji je pomagao čudom neimaru, dopunjuje Andrićev iskaz o psihologiji umjetničkog stvaralaštva.

Nije ni malo slučajna ni pojedinost iz neimarove biografije da je ovaj čudni umjetnik umro neposredno po završetku svoga djela i da je primio samo četvrti dio svoje plate, upravo onoliko koliko je potrebno da živi dok je stvarao. Time je pisac htio da kaže da je život umjetnika život za umjetnost. »Sve u njegovom životu i njegovoj ličnosti potčinjava se jednom cilju: da se stvori što sadržajnije djelo. On se odvaja od ljudi, usamljuje i postaje neka vrsta pustinjaka da bi stvorio djelo koje će biti od koristi svakom čovjeku bez razlike. Njegova egzistencija je paradoksalna: svojom usamljenošću on služi društvu, a žrtvujući svoju ličnost, on je obesmrćuje.«

ANIKINA VREMENA

Ova pripovijetka se sastoji iz dvije priče. Prva je o tragičnom popu Vujadinu i njegovim nastipima ludila, ali i čovjeku koji se divio ženskoj ljepoti ikoji je volio da ju posmatra kao i sam Andrić. To se vidi u sceni kad je pop sjedio u šumarku i posmatrao mlade žene.

Druga priča počinje sječanjem prvo na popa Vujadina, zatim na njegovog oca, pa djeda i na Anikina vremena.

Anika je u djetinjstvu bila obična djevojčica koju niko nije posebno primjećivao. Međutim, kako su godine prolazile i Anika se mijenjala i postala izuzetno lijepa, mlada žena koja je izazivala pažnju svih.

Tada pisac uvodi u pripovijetku i novi lik, Mihajla.On je bio momak koga je proganjala prošlost, a samim tim on nije da se suoči sa budućnošću. Anika mu se sviđala, ali je on u njoj, kao i u drugim ženama tražio i pronalazio nešto od svoje ljubavnice Krstinice. Dakle, to je bila žena sa kojom je on održavao veoma prisan odnos, i pored toga što je ona bila u braku. Ona je ubila svog muža, ali uz Mihajlovu pomoć.To ubistvo je bila ta prošlost koja ga je proganjala i koja ga je sputavala da bude srećan sa Anikom. Zbog toga, Mihajlo prestaje da se viđa sa Anikom i ona od tada postaje sasvim druga žena. »Bacila je svoj obraz pod noge, otvorila je kuću svim muškarcima.«,borila se protiv morala i tadašnjeg društvenog reda, dovodila poštene ljude, a naročito žene do ludila.

Anika je bila san mnogim muškarcima, jer ju nije svaki mogao imati. Neki su dolazili i sjedili u njenom dvorištu samo da bi ju vidjeli. Ona nije nanosila zlo onima koji ju nisu izazivali. Sve je radila iz inata i da pokaže da ona to može. Bila je žena koja nije krila ono što jeste, za razliku od drugih. Anika je u ovoj pripovijeci predstavila zlo, a zlo su drugi smatrali kao kratkotrajno i prolazno. Samo je njen najveći protivnik gazda- Petar Filipovac mislio drugačije. On je imao riješenje kako da se riješi Anike.

Kako je Anika živjela grešno nije mogla zaslužiti bolju smrt. Umrla je od noža svog brata, a da nije pustila ni jednu kap krvi. Nakon njene smrti svi su odahnuli i sve podliježe zaboravu, samo se još poneko sjećao priče o Aniki i Anikinih vremena, kako je govorio Andrić.