LIK LADE TAJOVIĆA 

     Lado Tajević iz Međe je lik intelektualca, revolucionara i partizana, koji je sa gripom drugova poslan na prostore Crne Gore u ljeto 1942. Oni lutaju po šumi stalno izloženi progonima i zamkama. U bijedi rata spopale su ih vaške i rđa, izgubili su volju za životom, ne briju se i ne umivaju, stalno im se spava. Ponekad bi samo primorani glađu provalili u neprijateljsku kuću, ili ukrali kakvu ovcu da zadovolji njihove skromne apetite. "Gladan čovjek je pogana zvjerka. Prvo izgubi stid, a poslije pamet i strah, a onda je to strašno nešto- može od gladi da učini što ni sam ne bi vjerovao".

      On prestaje da o sebi razmišlja kao o borcu i komunisti, jer je duboko depresivan što je sveden na ovakav položaj. O sebi razmišlja kao o bijedi koju svi tmurno gledaju, jer traži hljeba. Ubrzo je počeo dashvata da pošten čovjek ne može da se održi u nepoštenom svijetu, nespretan je i nesnalažljiv, podvaljuju mu sve dok ga ne unište u potpunosti. "Tada sam prihvatio grabljive zakone okoline: uzmi, otimaj, ščepaj, zgrabi i ne žali. To me je spasilo".

      U drugom dijelu knjige Lado ostaje sam i bori se za goli život. Tu se razmatra najvažniji problem djela- probem samoće. Na početku djela, kada se rastaju sa Nikom Sajkovom, on je vrlo uplašen. Boji se za samog sebe jer je već dva mjeseca proveo u samoći. Međutim Lado ga ne shvata i misli da je samoća mučna samo na početku. Malo mu je trebalo da uvidi da je pogriješio, da samoća pretvara čitav svijet oko čovjeka u zavjeru, tišinu i vrebanje, a svaki njegov pokret u prijetnju smrću. čovjek je slobodan da čini šta hoće, ali uvijek dođe trenutak kada treba podršku i pomoć drugih. "Samoća je prazno vrijeme, koje nema ništa da ponudi i obeća". Sa tim vremenom čovjek ne zna šta će. Zbog svega ovog, često je mijenjao raspoloženje: Nekad ga uhvati griža što uludo troši dane, a ipak ne može ništa učiniti, ako je u šumi- skriva se; ako izađe, uhvati li ga nepažnja- izazvaće protivnika; ako ubije nekog- daje povod i drugima da ubijaju. Kada ovo prođe zahvati ga neko suludo ushićenje. Između ove dve krajnosti postoji i prelazno stanje kada normalno razmišlja. Ali očigledno je da mu je samoća poremetila ravnotežu sa stvarnim svijetom. Želio bi da nađe neki oslonac, jer kao što se drvo na drvo oslanja, tako je i njemu potreban čovjek. Iz te potrebe javlja se đavo, kao dobrodošao drug umjesto preteće smrtonosno praznine.

       Đavo je simbolička uzrečica i poštapalica iz narodnog govora i umotvorina, kojom se objašnjava sve što je čudno, zlo i naopako u zbivanjima u prirodi. U strukturi romana pojam đavola se javlja od samog početka i ponavlja se konstantno u svakoj glavi, da bi se postepeno kao biće nastanilo u Tajovićevim mislima. Lado Tajović je dvostruka ličnost: prvi je lik intelektualca, koji je ideološki stabilan, ali i sujetan, a drugi je đavo- to je sve ono negativno u njemu, tj. lik otuđenog usamljenika, kradljivca i ubice. Đavo je u stvari njegov dvojnik. On se pojavljuje u romanu da isprovocira i pokoleba Ladu. U glavi Jači- tlači, đavo mu priča o vječitoj nepravdi i tako se pojavljuje kao njegov sagovornik. Svaki put prije nego što će se on pojaviti Lado preživljava psihičke i fizičke krize. Moglo bi se na neki način reći da je on uzrok tome, ali je Ladi potreban đavo jer je nesiguran i slab.

       On je čovjek koji voli žene, bilo da je to Maga, Neda ili neka druga. Njega su rat i revolucija mijejali, ali nisu uspjeli da mu ubiju Vidru. Ona u stvari živi kroz Nedu. Ona mu je ulijevala snagu i stvorila saznanje da nije uzalud živio. "Glavno je da si živa Vidra. Sama pomisao da si živa ispunjava me slašću nade koja je bila izgubljena".