Prije
pocetka…
“Umjetnik je
tvorac lijepoga,umjetnost je cilj da otkrije umjetnost a da sakrije
umjetnika.Nesto kao moralna ili nemoralna knjiga ne postoji,postoje samo dobre i
lose knjige i to je sve.Nema umjetnika sa etickim simpatijama,eticka simpatija
kod umjetnika je neoprostivo stilsko manirisanje.Umjetnost je ustvari,ogledalo
posmatraca.Svaka je umjetnost nekorisna.”
OSKAR VAJLD
Slika Dorijana Greja
je roman koji se javio 1890.medjutim dozivio veoma zalosnu slavu.U njemu je
Oskar Vajld trazio senzacije izvjesnog tajnog culnog otkrica,medjutim,taj roman
je nista drugo do prelijepa smjesa
stranica koje su napisane o mladosti i opisa zakutaka londonskog zivota.Najsjajnija
slika toga romana svakako je slika londonskih “dana slave”.
Najvisi stepen njegovog romana svakako je prica,koja je ustvari,bajka.Tri
glavna lica tri su licnosti Oskara Vajlda.Lord Henri,lord koji duhovno prezire
sve,slikar Bazil koji obozava sve sto je lijepo i savrseno i Dorijan,mladic koji
se strmoglavljuje u uzivanje i tu pokusava pronaci tajnu zivota.Ono o cemu se tu
govori opija dusu i cini se da ta knjiga ima moc jer Vajld prosto zaprepascuje
svojim ogromnim poznavanjem lijepih stvari.Sigurno je to najsjajniji roman
dekadentne engleske aristokratije.Razlog zasto roman nije prihvacen je to sto
mnogi nisu imali milosti za neizljecivu mladost Dorijana Greja,ni razumijevanje
za ono bezmalo djecacko uvjerenje da mastanjem,laganjem,zavodjenjem i maskama
moze se spasiti zivot od monotonije.Jer kako Vajld kaze:”Covjek je najmanje
svoj kad govori u svoje ime,dajte mu masku i reci ce vam istinu.”
Tim romanom dostigao je genijalnost a ljudi oprastaju sve osim genijalnosti.U
njegovom romanu naslovni lik svojim nacinom zivota potvrdjuje da je Bazil,autor
njegova portreta bio u pravu kada je iznio misljenje da model nije ono sto
slikar otkriva jer na obojenom platnu slikar otkriva samoga sebe.Dorijan Grej
nije se identifikovao sa portretom jer nije razumio poruku da zivot treba treba
da se reformise prema ideji ljepote pa se njegovo gnusno ponasanje nije odrazilo
na njegovoj lijepoj spoljasnjosti vec na portretu gdje je ljepota lika izraz
duhovnosti autora.Dakle,umjetnicka ljepota pretvara se u savjest koju Dorijan
pokusava da unisti a umjesto nje unistava sebe.
Knjiga je proglasena nemoralnom i zbog nje Vajld zavrsava na sudu ali ne odrice
je se.
Sudjenje Vajldu:
Tuzilac:Slikareva
simpatija ljubav i ljubav prema Dorijanu mogle bi da zavedu obicnu osobu da
povjeruje da je napisano sa odredjenom tendencijom?
Vajld:Nisam
upucen u razmisljanje obicnih ljudi.
Tuzilac:Da li ste nekada ludjacki obozavali mladica?
Vajld:Ne,ne ludjacki,ja sam za ljubav,ona je uzvisenija,nikada nisam obozavao
nikoga izuzev sebe samog”.(smijeh u publici).
Tuzilac:Rekao bih da to smatrate veoma duhovitim?
Vajld:Ne,ni najmanje.
Tuzilac:Dakle,niste gajili takva osjecanja?
Vajld:Ne.Citava ideja pozajmljena je od Sekspira.
Tuzilac:Ako se ne varam,napisali ste clanak da Sekspirovi soneti sadrze
nagovjestaj protivprirodnog bluda?
Vajld:Naprotiv,napisao sam clanak da pokazem da oni to ne sadrze.Usprotivio sam
se da se na sekspirova ledja tovari takva perverzija.
Znate
sta,gospodine karsone,bice prekasno kad vi shvatite da obozavate mene.
home
