Umjetnička, ili pisana književnost, iako jedinstvena i cjelovita, dijeli se na književne rodove i književne vrste.
KNJIŽEVNI RODOVI
| Elegije | Opisne pjesme | Ljubavne pjesme | Socijalne pjesme | Rodoljubive pjesme |
| Misone pjesme | Satirične pjesme | Humorističke pjeme |
Elegije su pisali mnogi pjesnici: Branko Radičević /»Kad mladijah
umrijeti»/, Jovan Jovanović Zmaj /»Đulići uveoci»/, Vladislav
Petković Dis /»Možda spava»/ i mnogi drugi.
O ljubavi su pjevali svi pjesnici svih vremena, jer je to najljepće i
najplemenitije osjećanje koje živo biće prožima. O sreći i
patnji, o ljepoti i mladosti, o nadi i beznadju ispjevano je bezbroj stihova.U
starom Rimu o ljubavi su pjevali veliki pjesnici: Ktul, Propercije i Tibul,
u srednjem vijeku Petrarka i despot Stefan Lazarević, a od tada pa
do danas napisane su mnoge prelijepe pjesme o ljubavi: Desanka Maksimović /»Strepnja»/,
Jovan Jovanović Zmaj /»Kaži mi kaži»/, Branko Radičević
/»Pjevam danju, pjevam noću»/, Aleksa Šantić /»Emina»/,
Jovan Dučić /»Ženi»/ i svi naši i svjetski savremeni pjesnici.
U ovim pjesmama opjevani su brojni socijalni lmomenti: težak život ljudi,
bijeda i neimaština i brojne druge socijalne nepravde. Pisali su ih Aleksa Šantić
/»O klasje moje»/, Dobrica Cesarić /»Balada iz predgradja»/, Vojislav
Ilić, Veljko Petrović, Oskar Davičo i mnogi drugi.
Ljubav prema otadžbini i narodu trajna je inspiracija za svakog pravog
pjesnika. Raznovrsni motivi tog nepresušnog vrela obradjeni su u bezbroj
pjesama kako prethodnih generacija pjesnika naše i svjetske poezije, tako i naših
savremenika. Djura Jakšić je ispjevao «Otadžibnu», Dušan Vasiljev «Domovinu»,
Desanka Maksimović «Srbija se budi», Miloš Crnjanski «Stražilovo»,
Dobrica Erić «Plači voljena zemljo»...
U misaone ili refleksivne pjesme spadaju one lirske pjesme u kojima su životne
istine opjevane sa mnogo emotivnosti i poleta.Ove pjesme, svojom sadržinom i
pjesničkim porukama, veoma snažno utiču na čitaoce, te zbog toga
dosežu visok domet najuvjerljivijeg poetsko-pjesničkog sadržaja. Ovu
vrstu poezije pisali su mnogi pjesnici i naše svjetske poezije: Milan Rakić
/»Dolap»/, Vasko Popa /»Kalenić»/, Miodrag Pavlović /»Kavge»/...
Pjesme u kojima pjesnici kritikuju, ismijavaju i izvrgavaju ruglu slabosti
pojedinaca i društva u cjelini /glupost, samoživost, kukavičluk, izdaju,
zatucanost, isključivost, apsolutizam i neslobode/ nazivaju se satirične
pjesme. Od starog Rima do danas ispjevano je mnogo satiričnih pjesama:
Jovan Jovanović Zmaj /»Jututanska narodna himna»/, Djura Jakšić /»Otac
i sin»/, Branislav Nušić /»Dva raba»/, Vojislav Ilić /»Maskembal
na Rudniku»/...
Za razliku od satiričnih, ove pjesme za cilj da nasmiju i razvesele, ali i da pouče. Naši poznati pjesnici humora i šala Branko Ćopić, Vlada Bulatović, Mile Stanković, Duško Radović i drugi, napisali su mnogo stihova posvećenih veseloj i šaljivoj strani našeg života.
|
Ep ili spjev | Poeme | Roman
| Pripovijetka | Novela | Crtica
| Aforizam | Ostale prozne vrste |
Za razliku od lirike, epika pripovijeda i opisuje. Pripovijeda o podvizima i doživljajima, opisuje dogadjaje, ljude i predjele. Epska djela imaju bogatu i složenu fabulu: slijede životne puteve junaka koji su često zamršeni i puni uspona i padova. Epiku čine djela u stihovima i u prozi: romani, pripovjetke, novele, crtice ...
Epsko umjetničko djelo u stihu. Pripovijedanje u epu teče
postepeno i slikovito. Zbog obimnosti, zbog epske širine sopštavanja dogadjaja,
ep je sastavljen od pjevanja, a, kao i svako epsko djelo, čvrste je
kompozicione strukture: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i rasplet
su etape kroz koje se odvija dogadjaj.
Spada u epsko-lirsku poeziju, jer se u njoj opjevaju i dogadjaji i osjećanja,
odnosno i epski i lirski elementi.
Poeme su pisali: Ivan Goran Kovačić /»Jama»/, Skender Kulenović
/»Stojanka majka Knežopoljka»/, Slavko Vukosavljević /»Kadinjača»/,
Oskar Davičo /»Zrenjanin»/ u našoj književnosti, a: Bajron, Puškin,
Petefi u svjetskoj književnosti.
Pojavio se još u starom vijeku, grčkoj
književnosti, a ime je dobio u srednjem vijeku. Obradjuje najrazlilčitije
teme. U njemu su susreću različiti karakteri i slikaju mnoge životne
prilike. Zahvaljujući njegovoj obimnosti i otvorenosti prema životu u
svijetu, pruža mnogo podataka o ljudima i vremenu koje opisuje.
Postoje mnoge vrste romana: autobiografski, biografski, fantastični i
naučno-fantastični, pustolovni, kriminalistički, istorijski i
legandarni, ali i humoristički, publicistički i satirični.
Najpoznatiji romanopisci svjetske i naše književnosti su: M.Servantes /»Don
Kihot»/, Viktor Igo /»Jadnici»/, Onore de Balzak /»Čiča Gorio»/,
Tomas Man /»Čarobni brijeg»/, Ivo Andrić /»Na Drini ćuprija»/,
Maša Selimović /»Derviš i smrt»/, Dobrica Ćosić /»Vrijeme
smrti»/, D.Popović /»Knjiga o Milutinu»/, A.Tišma /»Upotreba čovjeka»/,
M.Pavić /»Hazarski rječnik»/ i mnogi drugi.
Epsko djelo manjeg obima /manje od romana/. U pripovjeci se priča o
jednom dogadjaju /doživljaju/ iz života glavnog junaka. Radnja je u njoj
dinamična, pripovjedanje sažeto, zbijeno, a kompozicija veoma jezgrovita i
čvrsta.
Pripovjetka može biti, kao i roman, veoma raznovrsna: avanturistička,
socijalna, seoska, gradska, ratna, fantastična, satirična,
sentimentalna, romantična, realistična...
Pisci pripovjedaka /pripovjedači/: I.Andrić /»Priča o kmetu
Simanu»/, B.Stanković /»Uvela ruža»/, S.Matavulj /»Pilipedka»/, D.Kiš
/»Serenada za Anu/, A.Isaković /»Kašika»/, A.Tišma /»Hiljadu i druga
noć»/, D.Popović /»Došljak»/ i mnogi drugi.
Medju proznim epskim djelima novela se nalazi izmedju pripovjetke i romana,
i to više po svojoj strukturi umjetničkog oblikovanja, nego po dužini. U
noveli se na sažet, jasan izanimljiv način, i jedinstvenoj kompozicionoj
cjelini, pripovijedaju razni dogadjaji iz života ljudi.
Osnivač /prvi pisac/ novele je Italijan Djovani Bokačo /»Dekameron»/,
a pisali su je i Francuz Gij de Mopasan, Rusi Anton Čehov i Maksim Gorki,
Njemac Tomas Man. Od naših novelista najpoznatiji su Simo Matavulj, Laza
K.Lazarević, Ivo Andrić.
Kratka priča u kjoj književnik veoma sažeto obradjuje odredjene teme
iz života ljudi /misli i raspoloženja, život i iskustva/.
Crtice su pisali: Cankar, Veselinović, Bulatović i drugi.
Putopis
Opis ljudi, predjela i mjesta kroz koja književni stvaralac putuje i iznošenje
utisaka i razmišljanja o onome što se vidjelo i čulo na tom putu. Poznati
putopisci su: Ljuba Nenadović /»Pisma iz Italije»/, Rastko Petrović
/»Afrika»/, Isidora Sekulić /»Pisma iz Norveške/..
Biografija i autobiografija
Književno djelo u kome književni stvaralac opisuje život značajne ličnosti
zove se biografija /Rasko Nemanjić – Sveti Sava, biografija svoga oca
Nemanje – «Žitije Svetog Simeona»/, a kada opisuje sopstveni život tada se
naziva autobiografija /Branislav Nušić – «Autobiografija» /.
Dnevnik
Književna vrsta u kojoj se vode dnevni dogadjaji, sa obilježenim danima i
datumima, bilo da se to učini za sebe /vodjenje dnevnika – sopstvenih doživljaja/
ili za neku značajniju ličnost. Pisci dnevnika: Vladimir Nazor,
Vladimir Dedijer i drugi.
Memoari
Da bi oteli od zaborava sjećanje od ljudi sa kojima su se sretali i
dogadjaje u kojima su učestvovali, poznati pojedinci pišu memoare. U književnosti
su poznati memoari Prote Mateje Nenadovića, Vinstona Čerčila, a u
novije vrijeme skoro preminulog premijera Francuske Fransoa Miterana.
Vrste novinskog izražavanja
Osnovna
novinarska vrsta izražavanja je VIJEST. Njome se izvještava javnost šta se,
gdje se, kada, zašto nešto dogodilo ili neko bio prisutan.
Vijest sa više
pojedinosti i tačnih podataka zove se IZVJEŠTAJ.
Kada se kroz
razgovor sa poznatom ličnošću iz društvenog života /privrede,
prosvjete, kulture, sporta, politike/ obavještaa javnost o odredjenim mišljenjima
i stavovima te osobe, takvo obavještenje se zove INTERVJU.
Zanimljivo i
slikovito obavještavanje javnosti o odredjenom dogadjaju, poznatim pojedincima
ili udruženjima, klubovima i drugim organizovanim manifestacijama /turniri,
izložbe, olimpijade i drugo/ zove se REPORTAŽA. Ova novinarska vrsta se, zbog
svog pjesničkog jezika ji načina prezentiranja, približava umjetničkoj
književnosti.
Ako novinski
izvještač šalje svoje redakcije iz drugog mjesta, kraja ili druge države
bilo koji oblik /vrstu/ novinarskog izražavanja, onda se to naziva DOPIS.
| Komedija | Tragedija | Drama u uzem smislu |
Drama se razlikuje od lirike /narodne i umjetničke/ i epike /narodne i umjetničke/ jer se u njoj ne opjevaju osjećanja, niti se opisuju dogadjaji i ličnosti, već se, kroz dijaloge i monologe ličnosti – junaka, na odgovarajuće pripremljenom prostoru – sceni, prikazuju odredjene radnje, sukobi, akcije.
Drama se dijeli na: komediju, tragediju i dramu u užem smislu.
Komedija za temu ima smiješne dogadjaje, izvodi na scenu obične ljude,
opterećene svim ljudskim slabostima
svoga vremena. Postoje tri vrste komedije: komedije intrige /ličnosti se
dovode u smiješne situacije/, komedije karaktera /ismijavaju se negativne
osobine pojedinaca/ i komedije naravi /podvrgavaju se ruglu i podsmijehu mane
čitavog društva.
Naši poznati komediografi: Jovan Sterija Popović /»Pokondirena tikva»/,
Kosta Trifković /»Izbiračica»/, Branislav Nušić /»Sumljivo
lice», «Narodni poslanik», «Protekcija»/.
Tragedija obradjuje ozbiljne dogadjaje i ljude opsjednute velikim idejama
koji životom plaćajuj visoku cijenu svojih ideala. Tragedija poziva u
borbu za najviše ciljeve: slobodu, jednakost i bratstvo medju ljudima.
Tragedije su pisali: Laza Kostić /»Pera Segedinac»/, Djura Jakšić
/»Stanoje Glavaš»/ u našoj književnosti, Eshil kod starih Grka /»Okovani
Prometej», «Persijanci», «Agamemnon», «Sedmorica protiv Tebe» i druge/ i
mnogi drugi književni stvaraoci starog i srednjeg vijeka.
Drama u užem smislu ima elemenata i tragedije i komedije, ali se tragično
ne završava, junaci ne moraju da umru na kraju drame. Ova vrsta drame je
novijeg datuma i izražava misli i osjećanja savremenog čovjeka «koji
nije ni samo heroj ni samo slabić, već čovjek sa manama i
vrlinama».
Poznati pisci ove vrste drame: Aleksandar Popović /»Razvojni put Bore
Šnajdera» i ddruge drame/, Ljubomir Simović /»Čudo u Šarganu»/,
Ivan Studen /»Vožd»/ i drugi.
Lirske pjesme /lirika/ narodne i umjetničke književnosti sastoje se od
mnogih cjelina – pjesničkih slika – sastavljenih od izabranih poetskih
– pjesničkih riječi i izraza koji u čitaocima izazivaju različita
osjećanja. Te odabrane pjesničke riječi čine stihove, više
stihova strofu ili jednu pjesničku cjelinu – sliku, a više strofa pjesmu.
Pjesme imaju ritam koji je odredjen naročitom vrstom mjere koja se zove
STOPA, koju čine dva ili tri sloga.
U epskim djelima narodne i umjetničke književnosti postoje glavni i
sporedni dogadjaji, glavne i sporedne ličnosti /likovi, junaci/, a u
lirskim narodnim i umjetničkim pjesmama postoje glavni i sporedni /uvodni i
završni/ motivi o kojima narodni pjevači – umjetnici pjevaju.
Tema književnog djela – Ono o čemu se u djelu govori – prošireni naslov djela;
Ideja – Osnovna misao i poruka stvaraoca u književnom djelu – postoje glavne
i sporedne ideje;
Fabula
– Ispričani sadržaj
– medjusobna povezanost dogadjaja u djelu; može biti jednostavna i složena;
Kompozicija
književnog djela:
a/ lirska djela: glavni i sporedni motivi
b/ epika i dramska djela imaju svoje elemente: uvod /ekspozicija/, zaplet,
kulminacija
/vrhunac/, peripetija /obrt/
i rasplet;
Lik
u književnom djelu – unutrašnje,
karakterne osobine ličnosti u epskom ili dramskom djelu;
Portret
– spoljašnje osobine
– fizičke izgled;
Oblici saopštavanja /kazivanja, pisanja/ - u epskom i dramskom djelu: - monolog /govor jedne ličnosti/, - dijalog /razgovor dviju ili više ličnosti/;
Naracija
– pričanje,
pripovijedanje;
Diskripcija
– opisivanje;
Arhaizam
– zastarjele riječi
našeg jezika;
Tudjice
– riječi stranih
jezika /germanizmi – iz njemačkog jezika,
turcizmi – iz turskog jezika, latinizmi – latinskog jezika itd./;
Lokalizmi
– riječi lokalnog
govora;
Provincijalizmi
– riječi govora
pojedinih krajeva.
| Alegorija | Gradacija | Epitet | Kontrast ili antiteza | Metafora | Onomatopeja | Personifikacija | Poredjenje |
| Simbol | Slovenska antiteza | Hiperbola |
Stvaralačkim postupkom pjesnici i pripovjedači često riječima daju nova, šira i prenesena značenja.Ta nova, prenesena značenja riječi nazivaju se STILSKE FIGURE. U djelima narodne i umjetničke književnosti ima mnogo pjesničkih slika – stilskih figura. Ovdje će biti riječi samo o onima koje se izučavaju u osnovnoj školi.
Preneseno značenje riječi koje se ostvaruju u cijeloj slici, u cijeloj radnji, a ponekad u čitavoj pjesmi ili priči; nastaje kada se metafora /skraćeno poredjenje/ proteže kroz cijelu misao, odnosno kroz sve dijelove izreke; najčešće se njeguje u basni i satiri; alegorijske pjesme i pripovjetke su pisali: Petrarka, Gete, Igo, Vojislav Ilić, Milan Rakić, Radoje Domanović, Vlada Bulatović, Brana Crnčević.
Najljepša alegorija u našoj narodnoj
književnosti je, svakako, u pjesmi Uskočkog ciklusa «Ropstsvo Janković
Stojana»:
«Vila gnjezdo ptica lastavica,
vila ga je za devet godina
a jutros ga poče da razvija...»,
odnosno poslije devet godina čekanja
da se Stojan vrati iz ropstva, njegova ljuba se toga jutra udaje.
Redjanje pjesničkih izraza i slika po jačini, odnosno postepeno, od slabijeg ka jačem /uzlazna/, ili od jačeg ka slabijem /silazna/:
«Cvijeće je ukras bašte,
leptir je ukras cvijeta,
a djeca puna mašte
djeca su ukras svijeta.» /Lj. Ršumović/
Da bi se pojedinim riječima ili izrazima odredilo što bliže značenje, uz njih se stavljaju druge riječi, najčešće pridjevi /opisni/; epitet još nazivaju i ukrasnim pridjevom:
«Ponio sam iz doline žute
obasjane kasnim suncokretom,
mnoge divne večeri posute
kokicama k o šljivovim cvijetom.» /D.Erić/
Oštro izražena protivurečnost; uočljiva suprotnost, očita razlika:
«Ja bosiljak sijem meni pelen niče.»
«Ovčije runce, a vučje srce».
Kada se jedan predmet nazove imenom drugog predmeta s kojim ima neku sličnost; metofora ili skraćeno poredjenje kod koga je izostavljen predmet koji se poredi i poredbena kopula – riječ. Naši stari pjesnici nazivali su je inoslovka.
«Sunce je ogroman ognjen cvijet
što svakog dana iznad nas cvjeta!»
/M.Tešić/
Podražavanje glasova iz prirode: buć, krc, fiju, kao i izrazi vezani za predmete i dogadjaje u njoj: šuma šumori, rijeka žubori:
«Utanjila zvonka česma,
sunčev žar je svijet zaprijeto.
Zlikavčeva bruji pjesma:
Ljeto, ljeto!» /M.Tešić/
Pridavanje ljudskih osobina stvarima i predmetima:
«Jutros je brezi radosnu vijest
šapnuo brijest,
breza jasici, jasika kosu,
kod djetliću,
a o kliktanjem doziva Miću:
Jutros je ljepši postao svijet
Za jedan cvijet!» /M.Tešić/
Kada se predmeti i pojave uporedjuju sa sličnim, odnosno poznatim predmetima i pojavama; sastoji se iz tri dijela: predmeta koji se poredi, poredbeske kupole – riječi i predmeta s kojim se poredi:
«Moja zemlja propasti neće
iz smrti za slobodu, sloboda uvijek niče,
kao što iz cvijetnog sjemena mora nići cvijeće,
i kao što se iz gnijezda uvijek izleže
ptiče!» /D.Maksimović/
Riječ ili skup riječi koje označavaju konkretan predmet upućuje na odredjeni apstraktni pojam; davanje konkretnom predmetu šire značenje; hrast – dugovječnost, stijena – postojanost, golub sa maslinovom grančicom – mir; naročito je njegovana u vrijeme romantizma /književni i umjetnički pokret u Evropi koji je trajao u prvoj polovini devetnaestog vijeka/:
«Crnogorci ne ljube lance!», uzviknuo
je Petar II Petrović Njegoš prilikom ponude da poljubi lance kojima je, po
legendi, bio vezan Sveti Petar. Naša najpoznatija pjesma puna simbola je «Grm»
Vojislava Ilića.
Ovom stilskom figurom – pjesničkom slikom počinju naše narodne pjesme: epska pjesma Uskočkog ciklusa «Mali Radojica» i lirsko-epska pjesma /balada/ «Hananaginica». Naziva se još i propireno poredjenje. Prvo se navode odredjene teze:
«Šta se b jeli u gori zelenoj?
Al je snijeg, al su labudovi?
Da je snijeg već bi okopnio,
Labudovi već bi poletjeli.»
Narodni pjevač, zatim, odbacuje jednu jpo jednu pretpostavku /tezu/:
«Nit je snijeg, nit su labudovi...»,
i iznosi protivnu tvrdnju, antitezu – bijeli se šator age Hasan-age.
Kako neke pjesme i drugih slovenskih
naroda počinju sličnim poredjenjem, otuda i ovo ime: slovenska
antiteza.
Preuveličavanje u pjevanju, pisanju i kazivanju kako bi se postigla slikovitost i emocionalnost:
«Tužno zrikavci zriču,
čuje se do oblaka;
plaču nad grobovima
mrtvih, dragih junaka,
čuje se do oblaka» /D.Maksimović/
STIL
– NAČIN IZRAŽAVANJA
U epskim djelima se pripovijeda, opisuju dogadjaji, slijede životni putevi junaka.Lirska djela opjevaju osjećanja i mišljenja sa mnogo melodičnosti i ritmičnosti /ritam i zvuk/. Naučne rasprave i studije dokazuju naučne teze, stručne stavove i mišljenja, novinski izvještaji vjerno opisuju stvarne dogadjaje, a službena akta /Ustav, zakoni, molbe, žalbe/ uredjuju odnose u društvu.
Svaka navedena vrsta tekstova ima svoj način izražavanja – svoj stil.
- Stil lirskih, dramskih i epskih djela naziva se: književni, umjetnički, literarni
/emocionalni/;
- Stil naučne rasprave – naučni /intelektualni, racionalni/
- Stil službenih akata – administrativni.
Sama riječ stil odavno se proširila iz književnosti u sve oblike ljudske duhovne i materijalne djelatnosti, pa se danas govori o stilu ponašanja, oblačenja, rada, igranja.
 |
 |
 |
 |
 |
 |