"Ne, nije ljubav Bog,..."

Kada se kaže Ljubav, djeca pomisle na majku, oni malo stariji na ljubav prema djevojci, suprugu,...majke na ljubav prema djeci, a tek poneko (i najčešće, mali broj njih) riječ ljubav veže za prirodu.
Pošto je Crnjanski svoju knjigu napisao za sve generacije, opisao je u njoj sve tri ove ljubavi i razvijao ih je onim redom kojim ih mi spoznajemo.
Prva u "Dnevniku" je opisana ljubav majke i ljubav prema majci.
Svaki čovjek majku će opisati kao jedno uzvišeno biće, kao brižnu ženu, punu ljubavi i nježnosti za svoje dijete. Takva je majka koju bi svako poželio. Ali, želje se ne mogu svima ispuniti. Rajićeva majka je bila "vesela i lepuškasta udovica" koja "se glasno smejala. Primetio sam, da se taj kikot, koji sam mrzeo, ponavljao uvek, kad bi se obukla u tu crnu svilenu haljinu, koja je bila jako tesna." On je imao majku koja ga nije dočekivala kada se vraćao kući, a mnogo je to želio. Želio je da osjeti beskrajnu ljubav majke, a pronašao ju je tek u svojim snovima o Čarnojeviću i njegovoj majci.
Čarnojevićeva majka, za razliku od njegove "nije bila nikad zaljubljena, nju nikad niko nije milovao, tukli su je, mamili pijani i obesni i ona je jednako ribala" da bi plaćala dugove i da bi njega školovala. Tako je zamišljao majku Petar Rajić. Silno je želio majku koja će se posvetiti samo njemu, koja bi se brinula o njemu, a ona je to učinila samo jednim svojim gestom - kada je "umrla, a nije dala da ga bude".
Kada je otišao od kuće na školovanje, počeo je sa drugovima da traži i onu drugu vrstu ljubavi. "Obuzimala me mladog neka strast koja sve voli." I ta strast i čulnost je ono što se osjeća u mladosti. Ništa više nije potrebno. "Vi mislite da sam ja pokvarena? Oh, šta sam ja mislio? Bio sam pun smeha. (...) Njoj  se nije sviđalo što sam tako divlji."
I dalje, kako je odrastao i sazrijevao, u njegovom životu su se nizale žene koje su mu samo čulnost i davale. Prvo su to u ratu bile "neke prljave žene", pa njegova žena čija ga čulna ljepota ne zavodi nego samo "začudi", zatim Poljakinja koja muža vara s njim, a njega sa mužem, te Izabela koja se javlja u njegovim razmišljanjima o Čarnojeviću. Vremenom ta ljubav počinje da mu smeta: "Ja sam sa dosadom počinjao da je ljubim, ali me je njena strast sve više gušila." Tražio je osjećanja, čistu ljubav koja bi ga sveg ispunila. Njemu, čovjeku povrijeđenom ratom, trebala je žena koja bi ga mogla razumjeti, s kojom bi razgovarao i o zemljoradničkim zadrugama, i o umjetnosti i nebu, a ne samo o onome oko čega "se okreće svet".
"Ko si ti, divna, lepa, strasna, među ogledalima i časicama u sumraku kafane? Ah, ne, ja neću tebe; tamo napolju hoću da izađeš." Tražio je ženu bez maske, a lijepu, čulnu, a čednu.
Našao ju je u liku Marije, nedostižne žene iz njegovih snova. "Pod prozorom stajaše Marija i pevaše. Prala je rublje. Iz njenog lika i golih ramena bleštaše zora...Po grudima mi padoše vlažni skuti neba, ja tiho šapnuh: 'Marija'. Ona se trže, pokri ramena, podiže rublje i reče nešto tiho."
Tako čistu i uzvišenu on je vidi iz perspektive svoje neutoljene, ali čiste žudnje.
Čistu ljubav osjetio je prema prirodi, kada je uvidio da neće naći ženu svojih želja i snova.
"Ja je ne ljubim. Ja ljubim nebo, moja je ljubav blaga, u snu, i neprolazna." Okrenuo se prirodi, jer je samo ona stvarna i neprolazna. Svi ostali mogu da se pretvaraju (kao žene prije braka), jedino je priroda iskrena i čovjek u njoj može da nađe mirenje i utjehu za sve svoje bolove i razočarenja.
No, bez obzira kakva ljubav bila i prema kome god je osjećali, moramo biti svjesni da volimo zbog toga što nas "ljubav svuda nađe".