"Kome ja ovo pišem?" Ovo pitanje postavio je sebi junak romana "Dnevnik o Čarnojeviću" Petar Rajić, ili jedan sadašnji Čarnojević, osuđen od davnina na lutanja, ili sam pisac postavlja sebi ovo pitanje da otkrije smisao svog rada, svoje umjetnosti i svog života.
Čovjek jednostavno ima potrebu da piše, da na papir prenese svoje misli, želje, strahove. Naročito ako nema s kim da porazgovara o svemu ovome, kao što je slučaj Rajićev. Njega okružuju ljudi kojima najveću važnost imaju svjetovne stvari koje ih okružuju. U njemu, pak, postoji jedan drugi život, onaj koji proživljava mali broj ljudi - boriti se protiv svoga roda, proživiti sve tragedije i besmislenosti rata i, možda, želja da to sve nekome kaže, da utješi nekoga ko je stradao kao on.
Jer, književnost koja nas uči lijepom izražavanju, našem jeziku, ponekad običajima, vjeri i mnogim drugim stvarima, može nam pomoći da se izborimo sa nekim teškim trenucima u životu ugledajući se na junake velikih (i onih manjih) djela i način na koji su oni riješili slične poteškoće. Tako Rajić kaže: "Posle su me tukli. O, ni to nije bolelo. Bio sam navikao, da čitam romane, pa sam često mislio na Dostojevskovu "Katorgu". Zato Rajić piše ovaj dnevnik mladićima, onima kojima je, kao i svim Čarnojevićima, sudbina odredila stalnu borbu i lutanja.
A osim lutanja, u krvi njegovih potomaka postoji još jedno veliko zlo, tragedija našeg naroda, to što se sve zaboravlja i gazi. "Da, zaboraviće se i igraće pijani kolo nad zgarištima."
Možda u tome postoji i želja da se što prije zaborave sve strahote kroz koje je narod prošao u toku teških vremena. Postoji, ipak, i ona druga strana, a to je ono vjekovno nastojanje da se priklonimo zapadu, istoku (u vidu Rusije) i, ono što je Ćosić primijetio u svom "Vremenu smrti", da se Srbi stide svog siromaštva (samim tim i svog života,sebe). Šta god bio uzrok ovom stalnom zaboravljanju, postoji ta tendencija gaženja prošlosti (jer se "u prošlosti ne živi"). Ali, isto tako, narod koji nema prošlosti nema na čemu da izgradi ni sadašnjost, a kamoli neku daleku i neizvjesnu budućnost. Zato kad Crnjanski kaže da piše "mrtvacima" on nije "štuknuo pameću" kako kažu njegove tetke. On zapravo piše o onima čije žrtve zaslužuju da se pamte. Piše njima u slavu, i ako uspije da neko od naših generacija pročita ovaj njegov pomen, učinio je nešto veoma značajno za pretke i istoriju.
Osim ovog istorijskog aspekta, svako djelo sadrži i neke druge istine o životu, kojih u ovom djelu ima mnogo, a koje ću obrađivati u daljem radu, ali ovdje hoću da istaknem taj poučni karakter svakog djela.
"Zvona su zvonila, jer sam ja udesio da stignem kad zvona zvone. A ja sam učen čovek; znam, da se sve lepo mora namestiti i da o Božiću nikad mi nije Božić, nego naša sluškinja, turala u cipelice orase, srebrne i zlatne."
Ovim Crnjanski ističe značaj knjiga za oblikovanje čovjeka. O tome koliko knjige uspijevaju da čovjeka odvoje od zabluda iz djetinjstva i da stvaraju jednog izvajanog, obrazovanog i samosvjesnog pojedinca koji će znati i moći da se ostvari u svom životu.
Rečeno je da riječi lete, a da ono što je napisano ostaje. Zbog toga je značajno zapisati svoje misli, jer će jednom nekom, možda, pomoći pri savlađivanju makar i najjednostavnije prepreke u životu.