"Vojnik sam, o, niko ne zna, šta to znači."

U srpskom narodu postoje mnoga predanja, mitovi, priče koje se prenose sa koljena na koljeno, pričom i zapisima. Jedan od najslavnijih i najslavnijih je mit o Kosovskom boju. Kroz istoriju nas prate priče o junačkoj pogibiji srpskih prvaka na Kosovu na dan koji je sada najveći dan u istoriji srpskog naroda (Vidov-dan, naravno). Govori se o velikoj moralnoj pobjedi Srba tada na Kosovu, iako su pali pod tursku vlast koja je trajala pet vijekova.
"Kad bi ti znao koliko je skupa
i jedna nevidljiva trunčica prašine,
u životu koji se glavom plaća!
U tom životu i varnica koja se gasi,
i pahulja koja se topi,
vrede više nego kruna u tvom!"
riječi su kneza Lazara Bajazitu (iz nove verzije drame "Kosovski boj", Ljubomira Simovića). I sasvim je onda normalno da čovjek koji odraste na ovakvim pričama "glasno brani čast svog naroda, on veruje u vojsku, govori o sinu svome."
Postoje, ipak i oni drugi (kao što uvijek i svagdje postoje dvije suprotstavljene strane) kojima su pričane druge priče. Postoji Rajić kome je majka "sedela na postelji i pevala pesme u kojima se jednako klalo i ubijalo i sela su gorela. O, koliko sam zbog toga vriskao." Možda je ovo i bolje. Dijete plače, boji se zbog ovakvih priča, ali bar nauči da u ratu nema ničeg sjajnog i uzvišenog.
Iz Simovićevog djela su i riječi Bajazitove upućene knezu Lazaru:
"Ostavi ti te varnice i pahuljice!
I činjenicama pogledaj u oči!
A činjenice, očigledne i opipljive,
činjenice bez glave, činjenice bez nogu i ruku,
leže na krvi po celom Kosovu!"
To je stvarnost naša, njihova i bilo kog drugog naroda u ratu. I kad to spozna, onda se takav čovjek onom drugom "ruga, priča mu krađe po štabovima, blato i kišu".
A u "Dnevniku" opet počinje od Vidov-dana. "Bio je veseo dan, Vidov-dan", u kom je jedan gospodin govorio "sve nešto nejasno i dugo o Kosovu".
Onda opet pogibija, ovog puta bez sjaja. "Sede ranjenici krvavi, prljavi,drhte, hladno im je. Jedan mrtvac potrbuške u lokvama krvi. Svukli su ga svega golog." Oni koji su na to bili pripremljeni, sada su "mirni", "naviknuti" i samo umorni. Oni drugi koji nisu uspjeli da vide sjaj borbe, vjeruju još u lik Kosovke djevojke koja će ih nahraniti i napojiti, ali "pred kućama stajahu prljave žene", a devojčice od dvanaest godina, deset godina, nude se."
I to je pad. Potpuni slom, potpuno rušenje mita. I onda se ćutljivi očevi vraćaju od kuća "razjareni i govore o ubistvu." Više ne žele da junački poginu za državu, narod, porodicu. Sad žele za njih da ubijaju. Zašto? Možda da bi uplašili neprijatelja, natjerali ga da ode sa njihove teritorije i prekine rat ili da oni prekinu rat poubijavši svoje protivnike.
Zašto se mržnja budi u ratom uništenom čovjeku? To se ne zna. I sam Crnjanski je rekao: "Vojnik sam, o, niko ne zna, šta to znači."
Simovićev knez Lazar govori:
"Mi smo se tukli u različitim bitkama!
Ti si pobedio u tvojoj, ja sam u svojoj!"
Samo je zaboravio da u bitkama nikad nema pobjednika. U ratovima svi gube.
A Crnjanskov Rajić kaže:" Za nama će doći bolje stoleće, ono uvek dolazi."
Nadao se da će oni iza njih srušiti sve zablude i shvatiti sve istine o ratu, jer u ratu nema boljeg vremena.