"Gde je život?..."

Rekla je "da je željna 'da živi, živi'. A kad bih je ja zapitao, šta hoće time da kaže 'da živi, živi', ona bi porumenela, zaćutala, pa se nasmejala." Ko zapravo zna šta je život?
Čovjek se rodi, tačnije majka ga rodi, povije, krsti, a da on uopšte nema svijesti o tome. Poslije ga šalju u školu, počne da radi i ponaša se prema nekim utvrđenim normama, koje su prije njega ustanovili neki drugi ljudi. Drugi vrlo često odlučuju umjesto njega: šalju ga u rat, ožene ga ("Svi su znali da me treba oženiti i oženiše me. O meni se isto tako mnogo rešavalo kao i svemu drugom i o ratu.") I tako, živeći prema propisanim pravilima, jednako prolazi dan za danom, naročito u bolestima kad mora mirno da se sjedi na jastucima, jer "kažu od toga zavisi život". Čovjek u jednom trenutku uvidi da je njegov život u njegovim rukama, a nije njegov.
Neki se pomire s tim i nastavljaju da se kreću niz struju, nastoje da taj vremenski period koji im je dodijeljen završe u miru i onako kao što su se i rodili - bez njihovog znanja i uticaja.
Postoje, međutim, i ljudi koji se, kao i Rajić, zapitaju: "Zašto dragi moj? Zašto je bila naša mladost?" Tada on, iako je fizički vezan za bolesnički krevet, dopušta slobodu svom umu i kroz lik sina Egona Čarnojevića uspostavlja vezu sa prirodom koja uvijek stvara i svakom svojom promjenom utiče na čovjeka i na njegov život.
Shvata on da je "velika razlika da li samo nosite svet u sebi, ili da li to i znate." Okrenuvši se prirodi i lišću koje gleda sa svog prozora, on otkriva da je sve u prirodi povezano. Lišće ima životni ciklus kao i čovjek: rađa se, razvija i na kraju opada, kao što svaki čovjek umire. I, kao što list, prije nego što svene, ima funkciju u ovom svijetu, tako i svaki čovjek ostavlja u njemu trag, dubok ili plitak, širok ili ne, nebitno. To je, ipak, trag za vječnost. "Sve što su činili, tvrdio je da negde, daleko, na jednom ostrvu ostavlja traga."
Upravo ta povezanost svih bića na svijetu, predstavlja okosnicu sumatraizma, koga Crnjanski objašnjava kroz Čarnojevićev lik koji s ponosom uzvikuje: "Ja sam sumatraista."
Njegov život nije zavisio od ljudi koji su ga okruživali, a bio je "prijatelj svakom na svetu". Govorio je: "Svi smo jednaki. Svud je moja otadžbina. Svud ima ljubavi, jer svud ima trave i žila i lišća uvenula." On je, za razliku od mnogih ljudi, spoznao svrhu vog života, bio ga je svjestan. "Osećao je da je njegov život samo rumene jedne biljke radi na Sumatri. I on se smešio mirno."
Kada je Rajić spoznao u sebi ovakvog Čarnojevića, ne nekog lutalicu bez cilja, nego čovjeka koji bira boju neba ispod koga će biti, čovjeka koji vjeruje u smisao svoga postojanja na zemlji, shvata da, iako je rođen bez svog učešća i bez svoje volje, njemu je data mogućnost i snaga da mijenja i upravlja svojim životom. Ako već nije mogao da utiče na trenutak rođenja, on će moći da oblikuje trenutak svoje smrti tako što će "pogledati poslednji put nebo, utehu moju, i smešiću se."
Smiješiće se da bi pomogao jednom cvijetu da se otvori, a i zato što zna da će "umesto njega da žive rumene neke jele pune kakadua lepih na jednom ostrvu dalekom".
A nebo će, i poslije njegove smrti, da bude plavo i rumeno i da svojim mirom i trajnošću pruža utjehu nekom novom Čarnojeviću, koji će pun životne snage da hoda, a da ne gazi po zemlji.