Matija Bećković
rođen je 29. novembra 1939. godine u Senti.
Osnovnu školu završio
je u selu Velje Duboko, niže razrede gimnazije u Kolašinu i Slavonskom Brodu,
a višu gimnaziju sa maturom u
Valjevu.
Školske 1958/59. godine
upisao se na Filološki fakultet u Beogradu, na grupi za jugoslovensku i opštu
književnost.
Prvu pjesmu štampao je
kao gimnazijalac 1957. u „ Mladoj
kulturi ”.
Objavio je sljedeće
knjige: Vera Pavladoljska (
bibliofilsko izdanje Radomira Stevića Rasa, 1962), Metak lutalica ( Prosveta, 1963), Tako je govorio Matija ( Prosveta, 1964. i 1965 ), O
međuvremenu ( Matica srpska, 1968. i dopunjena izdanja: Znanje, Zagreb,
1979, BIGZ, 1985. i 1986, Matica srpska 1990 ), Če
- tragedija koja traje ( sa Dušanom Radovićem, nezavisno izdanje
Slobodana Mašića, 1970, Rad, 1989 ),
Reče mi jedan čoek ( Prosveta, 1970, 1976 ), Međa
Vuka Manitoga ( SKZ, 1976, 1978 ), Lele
i kuku ( Prosveta, 1980 ), Poeme (
SKZ, 76. Kolo 1983. i divot izdanje Kola 1986 ), Služba
Svetom Savi ( Glas crkve, 1987. i 1989 ), O
Njegošu ( Glas crkve, 1988 ), Kosovo
najskuplja srpska reč ( Glas crkve, 1989 ), Kaža ( SKZ, 1988, 1989 ), Čiji
si ti , mali? ( BIGZ, 1989, 1990 ), Dvadeset
i jedna pesma ( Rukopisna zbirka Milić Rakić, Valjevo, 1990 ), Nadkokot
( bibliofilsko izdanje, grafike M. Kapora, Disovo proleće, Čačak,
1990 ), Bogojavljenje ( Rad, 1990 ), Izabrane
pesme i poeme ( BIGZ, 1990 ), Moj
pretpostavljeni je Gete (
Razgovori 1968 - 1990, Knjižarnica Obradović, 1990 ), Služba
( SKZ, 1990 ), Ovako govori Matija (
Dečje novine, 1990 ), Sabrane pesme u šest knjiga Metak lutalica, Reče mi
jedan čoek, Međa Vuka
Manitoga, Lele i kuku, Kaža, Čiji
si ti, mali? ( izdanje SKZ, BIGZ; Univerzitetska riječ, 1990. i 1992 ),
Ovo i ono ( Dnevnik, 1995 ), Potpis
( bibliofilsko izdanje Jovice Veljovića, Hamburg, 1995 ), Ćeraćemo se još ( Oktoih 1996 ), Pokajnica ( Orašac
1997 ).
Bećkovićevi
prozni i poetski tekstovi priređivani su za pozorište i izvođeni na
domaćim i stranim scenama.
U Savremenom pozorištu u
Beogradu izvedena je 1970/71. komedija Matije Bećkovića „ Beograd
nekad i sad ”, sa istoimenim komedijama Sterije i Nušića.
Adaptirao je sa
Borislavom Mihajlovićem Mihizom Gorski
vijenac Petra II Petrovića Njegoša.Predstava je izvedena na sceni
Narodnog pozorišta u Beogradu 1980. Dramska poema Če
- tragedija koja traje ( sa Dušanom Radovićem ) prevedena je na njemački
( Che - Tragödie, die Andauert,
Verlag Autoren, Frankfurt am Main, 1969 ) i engleski jezik ( Che: A Permanent Tragedy,
New York, Harcourt Brace Jovanovich, 1970 ), a izvođena je kao radio -
drama na mnogim stanicama u Njemačkoj i u pozorištu u Vašingtonu.
Zapisi iz knjige O
međuvremenu prevedeni su na engleski jezik pod naslovom Random
Targets ( New York, Harcout Brace Jovanovich, 1970 ).
Bećković je
priredio za štampu ( napisao predgovor i izvršio izbor iz cjelokupnog pjesništva
) dvije knjige: Petar II Petrović Njegoš: Pustinjak
cetinjski ( Slovo ljubve, 1979 ), Sima
Milutinović Sarajlija: Igraljke uma
( Slovo ljubve, 1981 ).
Video kasetu Reče
mi jedan čoek snimao je Petar Božović, a zvučnu kasetu Matija
govori, radio - fonsko izdanje Bećkovićevih govora, objavio je
Dragoslav Simić.
Na Filozofskom fakultetu
u Nikšiću održan je naučni skup posvećen književnom djelu
Matije Bećkovića, a potom je objavljen i zbornik Poetika
Matije Bećkovića ( Oktoih,
1995 ). Objavljen je i knjiga Stevana Kodrića Njegoš
i Matija ( Unireks, 1994 ) i Dragana Lakićevića Reče mi jedan čoek ( Obodsko slovo, 1996 ).
Za svoje pjesništvo Bećković
je dobio nagrade Milan Rakić, Oktobarsku, Sedmojulsku, Zmajevu, Disovo
proleće, Belovodsku rozetu, Zlatni krst kneza Lazara, Ravnogorsku, Stefan
Mitrov Ljubiša, Veliku Bazjašku povelju, Jovan Marić, Laza Kostić.
Za dopisnog člana
SANU izabran je 1983. godine, a za redovnog 1991. godine.
Nagrada Tipar
za 1996. godinu dodjeljena je Bećkoviću za poemu Ćeraćemo
se još.
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |