Iako puna tame i igre riječima Kaža je ispričala našu nedavnu istoriju i karakter naroda na zanimljiv način. U svom djelu Bećković naročito ističe važnost jezika. Uočava se sgusnuta struktura riječi bez samoglasnika: Čminta, utrta, i to sve u funkciji izražavanja surovosti i grubosti dešavanja oko nas. Jezik se vremenom mijenja i nadograđuje, sam pisac daje i svoj doprinos.

   Šta ima u mozgu

Ima u jeziku.

Narod može nestati,

Ako jezik pretraje

Iz nestanka će nastati.

Svet će jezik postati

( Kamen - kamen i voda - voda )

I postojanjem svojim govoriti.

Svi ti čmintići okupljeni oko Čminte smo zapravo mi. Uvijek je bilo lako podmetnuti zapuštenom i praznovjernom narodu. Samo se trebalo istaći umijećem  obmanjivanja i pogoditi  „ žicu ”. Laž je bila najveća istina i sredstvo za zamazivanje očiju. Za njom su krenuli mnogi. Podmetnuli su svoj obraz, koji im izgleda i nije bio važan,

  ...medili o čojstvu,

a svaki lagao za osmoricu.

  i što je najgore, ubrzo su oni postali mi, a da to nismo ni primijetili. Da bi svi prešli na njihovu stranu, od Čminte su napravili idolopoklonstvo: kakva bi trebala da bude, a ne kakva jeste. Došle su i nove jame koje su se sve više punile, jer ubijanju nedužnih nije bilo kraja, a braće da i ne spominjemo. Nakon Čminte, čmintići su krenuli njenim putem i još gore su se ponašali jer

  Nije bilo veće groznice umova,

Nesitijih duša, zinutijih srca,

Niti dubljeg gubitka pamćenja.

  Ljudi su počeli da se udaljavaju jedni od drugih, pa i od samih sebe. Dozvolili su da se njima manipuliše i govorili su tuđim ustima. Nisu imali svoje mišljenje, brzo su zaboravili sva zla koja su činili i koja su im činjena. Došlo je do gubitka ravnoteže između dobra i zla, nažalost, zlo je pobijedilo dobro. Ostali smo u tami i što je najgore počeli smo da se privikavamo na nju. Brzo se raširila i ušla u sve segmente našeg života. Počela je utrka ko će bolje da joj služi i ko će biti veći sučesnik.U svoj toj poplavi zala teško je pronaći dobro. Ono sigurno nije nadohvat ruke, ali treba i mora biti prisutno, pa makar i vješto skriveno. Za spasenje smo odgovorni mi sami, a ono je u pronalaženju izgubljenog identiteta, dakle, vraćenje onom iskonskom dobru što svakako nosimo u sebi. Upravo to nam je pomoglo da preživimo i opstanemo kao narod u bespoštednom vrtlogu istorije. I zato, bolje se izborimo i otkrijmo ko smo, da ne bi ni nestali ni opstali, već još dublje učvrstili korijene i opstali.

  Spase nja i nema

Ako nismo šta smo

I  šta će nam

Kad ga nismo zaslužili.

Bolje nestati

Nego opstati.